Da u životu ništa nije slučajno, najbolje sam se uvjerila 2011., kada je započela moja karijera u Superbrandsu – globalnoj organizaciji za branding. Upravo zahvaljujući tadašnjem direktoru položila sam na VERN’u državni ispit za Voditelja turističke poslovnice, da bih sedam godina kasnije slavila svoju 6. godinu rada u Atlasu – najvećoj turističkoj agenciji u Hrvatskoj.

Moje putovanje s Atlasom započinje upravo na današnji dan, 15. siječnja 2013., na poziciji Content Managera.

Otići iz male privatne tvrtke koja je tada brojila svega pet zaposlenika i početi raditi u korporaciji koja je tada brojila preko 500 zaposlenika, malo je reći – bio izazov.

Prvi je pred mene postavljen još na samom intervjuu za posao, kada sam za „domaću zadaću“ dobila sljedeći zadatak:

„Imate 2 proizvoda koja treba prezentirati stranim turistima, kanal komunikacije je online. Morate im dočarati atmosferu destinacije, napraviti im „zazubice“ i potaknuti želju da saznaju više o tom magičnom mjestu/proizvodu. Na raspolaganju su vam sve tehnike koje online može podnijeti (iskoristite sve što se iskoristit može), te svi online kanali (own, earned, bought). Mašti na volju. Kreativnost se traži, think out of the box.

Proizvod 1: Magija Plitvičkih jezera. Target skupina: internacionalna (Europa i oversea’s) obitelj srednjih godina, 2 djece: 1 teenager i 1 dijete od 4 godine. Otac i teenager su sportskog duha, mama je više za hedonizam.

Proizvod 2: Doživite tradicionalnu Slavonsku svadbu od 3 dana. Target skupina: internacionalna (focus na oversea’s – USA, Japan), mladji par, 25-35 godina.

Način prezentacije „domaćeg zadatka“: proizvoljno.

Deadline: petak, 4.1.2013 16.00h  

Nadam ste da ste već na putu za Plitvice 🙂“

---

And I was like:

Tek što sam napustila Atlasove odaje, završila sam na Rebru zbog zapletaja crijeva. Imala sam manje od 48h za oporavit se i poslat traženo do zadanog roka. Mogla sam odustat i igrat eventualno na kartu žrtve zbog nesretnog / izvanrednog slučaja te pokušat prolongirati rok, no nisam tip koji se predaje…
tek tako.

Po povratku iz bolnice sjela sam za komp i krenula s rješavanjem zadataka, proživjela jedno 5 napadaja panike zbog cajtnota i kad sam ipak došla do zaključka da neću sve stići, barem ne onako kako sam ja to zamislila, poslala sam prvi mail svojoj tadašnjoj direktorici sa sljedećim prilogom:

ps. Ostatak stiže čim se vratim s Plitvica 🙂 

Umjesto suhoparnog, strogo korporativnog maila u kojem se ispričavam i vadim na bolnicu, ovo je bio (i ostao) MOJ način komunikacije.

No ja sam ipak stigla i na „slavonske svatove“ pa je u sljedećem mailu dostavljen i proizvod 2, odnosno video koji bih vam sad rado pokazala, ali ga na mogu naći…
ipak je to bilo prije 6 godina!

S obzirom da sam već sutradan dobila ponudu za posao, rekla bih da je bio odličan! 🙂

Ponudu sam objeručke prihvatila i krenula s upoznavanjem online platforme iVector u sklopu koje sam radila na postavljanju i kreiranju sadržaja za online booking sustav Goadriatica, koji je tada prvi puta predstavljen na ITB sajmu u Berlinu.

Upoznala sam i nove kolege, od kojih sam mnoge nažalost ispratila iz Atlasa, ali na sreću, s većinom ostala u kontaktu.

Mnogi od njih pomogli su „tkati“ ovaj moj „slap“.

Jedna od tih „kapljica“ je Jelica Panić kojoj se ovim putem zahvaljujem na svim poslovnim, ali i životnim lekcijama poput one „mailovi se uvijek pišu hladne glave“. 🙂 Ukoliko vam ikad zatreba najbolji stručnjak za online prodaju, miss Panic možete pronaći u Umagu, gdje je sada zadužena za destinacijski menadžment u Plavoj laguni. Zatreba li vam ČOVJEK OD POVJERENJA i prije svega ČOVJEK, opet ste na pravoj adresi.

Ukoliko imate težak dan, Igor Ćebetarević zvan Ćeba je osoba koja će ga momentalno popraviti. Iako njegova „predsjednička kampanja“ nosi slogan „Ćeba te treba“, ti zapravo trebaš Ćebu, jer uz njega će se oraspoložiti i oni koji se nikad ne smiju.

Kad smo kod smijeha, osmijeha i osoba koje su sposobne najmračnije dane pretvoriti u najsunčanije, onda je to, jedna jedina i neponovljiva, žena – majka – KRALJICA – Romana Žižak, poznatija kao Žiži. Ona je moja sestra po duši i netko koga nazivate blagoslovom kad ušeta u vaš život. Osim svega navedenog Žiži je PRIJATELJ. Žiži je PARTNER, ako treba i u zločinu 🙂 No, ako je zločin nazdravljati životu onda kad bi si svatko presudio, onda i moju glavu stavite na panj. Ona je apsolutno moj HEROJ… ali i veliki profesionalac. Misija nemoguće ne postoji u njezinom vokabularu, a ukoliko vam zatreba – ma bilo što, gđu. Žižak možete pronaći u Obzoru. Nemreš je fulat ni da hoćeš, jer ona je slika i PRILIKA – da ti uljepša dan ili kao u mojem slučaju život.

Kada radiš po cijele dane, u nekim slučajevima i po 12 sati ŽIVIŠ u uredu, onda su upravo takvi kolege oni koji život čine lakšim i nepodnošljive situacije – podnošljivima.

Tada kolege postaju PRIJATELJI. To je svakako bila i gđa. Kristina Sladović, danas vlasnica turističke agencije ICT Putovanja. Možda ju je (poslovno) najbolje opisao naš tadašnji predsjednik Uprave –„hladna glava i veliko srce“. Drago mi je da se u tom velikom srcu našlo mjesto i za mene pa i sve naše zajedničke uspomene.

Srećom, srce je i moje veliko ko kuća, pa su moje nastanili još neki „stanari“ svakako vrijedni spomena:

Nataša Kačar.
Nato – moje zlato. Kad otvorite rječnik, pod eventi, festivali, koncerti i sva druga zbivanja koja se NE propuštaju stoji Natina slika. (Najvjerojatnije ona na kojoj vrti uvojak svoje plave frčkave kose 🙂 ) Postoji ulaznica do koje ne možete? E Nata može. Nata od zanata je osoba koju trebate u prvim redovima ukoliko želite da se stvar odradi…
Kako spada…
Ako treba i u 3 ujutro.
S velikim srcem i nepresušnom energijom.

Dora Biočić
Prva asocijacija na moju imenjakinju je  – ananas. Ostavimo to internom forom, jer sve što je uslijedilo nakon tog susreta u kuhinjici dok smo radile u uredu na Žitnjaku, dovelo je do toga da je ona danas jedna od meni najbližih i najdražih ljudi u životu. Vrijedna, sposobna, pametna, odana, uvijek vedra, vesela i nasmijana – ona je zaista idealan suradnik i još bolji prijatelj. (ma koliko se puta pokefale 🙂 )
#dore – that’s amore…

Lucija Kraljičković
U sklopu posla surađivala sam s raznim odjelima unutar Atlasa i ako mi za nekoga nije bilo ništa teško napraviti, onda je to bila Lucija. Iako smo vršnjakinje, pa i strijelci po horoskopu, često sam u njoj vidjela sebe. Pucala je od ambicije i gorila od želje za dosegnuti visoke ciljeve koje je pred sebe postavila, no kad ti konstanto režu krila teško je poletjeti… Na kraju je raširila krila i odletjela iz Atlasa te je danas ponosna vlasnica agencije za zdravstveni turizam – Treatigo. Od svih „pozdravnih“ mailova njezin mi se zauvijek urezao u pamćenje, pa ću je ovim putem i citirati:

„Dok pišem ovaj mail, u glavi mi spontano pjevuši pjesma ‘Pamtim samo sretnee danee’, Gabi Novak mi je iznimno danas, najdraža pjevačica :)“.

Kad smo kod strijelaca, iako nemam provjerenu informaciju, dala bih ruku u vatru kako je u Atlasu najviše zaposlenika rođeno upravo u tom znaku, što ne čudi s obzirom da je to znak kojem su putovanja dio DNK.

Sa strijelcima ti nikad nemre bit dosadno, pa tako ništa manje zabavno nije bilo ni u viznom odjelu gdje se puš pauza pod motom „šaka suza – vrića smija“ odvijala pod ravnateljskom palicom ranije spomenute ovnice Žiži i strjelice Tee. Britkog uma i još britkijeg humora, Tea Oroz je osoba koja na kraju dana utjelovljuje izreku „na muci se poznaju junaci“.
Pametnom dosta.

U ovih 6 godina, ispratila sam i dočekala razne ljude. Neke širom otvorenih ruku, neke s očima na leđima. Nekima sam mahnula s pobjedničkim osmijehom, nekima sa suzom u oku.

---

Navedeni su tu – u dobru i u zlu.
No kažu da šećer dolazi na kraju.
Interesantno, s obzirom da je moj #šerihil meni na prvom mjestu.
Barem što se tiče radnog vremena 🙂

“Šerihil” se odnosi na odjel marketinga, koji je dobio ime po našem nekadašnjem uredu koji je svojevremeno bio dućan sa Sherri Hill haljinama i tapetama zebra uzorka. “Šerihil” je označio i jednu, za mene novu eru u Atlasu – jer „lutajući“ od odjela do odjela, upravo sam ovdje konačno pronašla svoje mjesto pod suncem.

Uz sunce ide i dobra vibra, a takvu je imao naš dizajner Antiša, koji se nedavno i to nakon 12 godina oprostio s Atlasom i okrenuo novu stranicu u životu. Ante Grgasović ima 41 godinu, na trećoj je godini edukacije za Gestalt psihoterapeuta u IGW centru Zagreb i u potrazi je za novim klijentima. Pod supervizijom je, što znači da njegov rad nadgledaju najbolji hrvatski stručnjaci u Gestaltu. Ukoliko imate problema u odnosima, želite raditi na sebi ili bolje upoznati sebe, razviti svoje potencijale ili na bilo koji način poboljšati kvalitetu življenja, možete se javiti Anti na mail grgasovic@gmail.com. Ako vas terapija ne zanima, svejedno mu se možete javiti – produžit će vam život. Ukoliko ne vjerujete onoj „smijeh je lijek za dulji vijek“, onda vjerujte meni i dokaznom materijalu u nastavku:

Iako je prvotna ideja ove kolumne bila ta da se osvrnem na svoj rad i karijeru tijekom zadnjih 6 godina provedenih u Atlasu, došla sam do zaključka kako me život zapravo još jednom demantirao.

Naime, oduvijek sam tvrdila kako na posao nisam došla sklapati prijateljstva, nego raditi. Osim što sam radila, što radim posao koji (još uvijek) volim, ja sam usprkos svemu sklapala prijateljstva i odnose koji su me izgradili u ovo što sam danas. 

Mogla sam raspisati svoj CV, pohvaliti se projektima na kojima sam radila, svime što sam naučila, gdje sam sve službeno putovala, zašto me zovu „kraljicom prezentacija“, ali hodajući u mislima po odjelima i pokušavajući sjetiti se SVEGA što sam i na čemu radila… Ja sam se sjetila NJIH.

Šest mi je godina tek i JOŠ UVIJEK RASTEM, ali zahvalna sam svim ovim ljudima uz koje sam odrastala – na ovaj ili onaj način.

Zahvalna sam i onima čijih se imena nerado sjetim, jer upravo su oni zaslužni za još jedan sloj kože i realitet životnog folklora.

---

Danas sutra, bilo bi mi draže da me pamte kao ČOVJEKA, kao PRIJATELJA, nego osobu s raznim postignućima i dostignućima u karijeri. Poslovni uspjeh je predivan, ali uzalud vam trud svirači – ako ga nemaš s kime proslaviti…

Srećom, ja imam svoje #šeriće koji slave i onda kad se niš’ ne slavi 🙂
Moji Damirka, Anči, Huljica, Niki i Cvetko (jer ŠEĆER opet dolazi na kraju, jel 😉 su još uvijek tu i funkcioniramo kao svaka druga obitelj – imamo trzavica, uspona i padova, pečemo kolače (lažem, Huljica ih peče i to najbolje na svijetu – poslije moje mame), no na kraju dana volimo se i tu smo jedni za druge
– „Sve po potribi, kako se namisti u taj čas“ 🙂

Oni ipak zaslužuju jedan poseban osvrt…
Jednog dana, kada u meni prestane kucati ovo (Atlasovo) srce.

Do tada, sretan mi rođendan, HVALA vam, a sada nazdravimo uz stihove omiljenog mi Cesarića:

“Teče i teče, teče jedan slap;
Što u njem znači moja mala kap?
Gle, jedna duga u vodi se stvara,
I sja i dršće u hiljadu šara.
Taj san u slapu da bi mogo sjati,
I moja kaplja pomaže ga tkati.”