Nakon predivnih 7 godina, završava moje „poslovno putovanje“ u Atlasu, najvećoj turističkoj agenciji u Hrvatskoj.
No ja sam od onih koji posao vole mixati s guštom, pa umjesto ili-ili, dobiješ „business WITH pleasure“.
Tako je u većini slučajeva bilo sa svim mojim kolegama pa i samim poslom, kojeg bih zapravo mogla usporediti s ljubavnim vezama.
Atlas možda nije bio ljubav na prvi pogled, kakvoj sam obično najviše sklona, no uz dosta međusobnog „osvajanja“ na posljetku sam se ipak zaljubila…
prije svega u turizam kao branšu.
Kao i u svakoj vezi bilo je uspona i padova…
Bilo je dana kad sam zamišljala da dolazim s kanisterima za benzin i palim sve oko sebe (vatrenije i od Dracarysa u GOT-u), lupanja po tastaturi, urlanja na telefon (po mogućnosti kad je slušalica već poklopljena) i to neovisno je li PMS, SMS ili koji god stres u pitanju… pa sve do onih dana kada su se lile suze radosnice jer su se trebali pakirati koferi za obilazak nekog novog odredišta, ili pak držanje važne prezentacije na drugom kraju svijeta.
Cijela ta simfonija emocija ne bi bila izvediva bez mog orkestra, pod ravnateljskom palicom Nikoline Frklić. Poželjela bih svima jednu takvu „dirigenticu“, jer unatoč ponekad krivo odsviranim notama, najljepše skladbe izvodile su se upravo u našem odjelu marketinga.
Tu su se, između ostalog, slavili rođendani, Božići, dolasci, odlasci, tu se selilo i veselilo, plakalo, smijalo, putovalo, krstarilo, grlilo, bježalo i skrivalo od klime koja je nekima bila prejaka, drugima preslaba…
I unatoč tome što nikad nije bilo zraka, mi smo ipak – disali punim plućima!
..istim onim koje smo potom ubijali s „pobjedničkom“— tako smo, naime, zvali cigaretu na kraju radnog vremena, kada su se pretresale teme poput ljubavnih / obiteljskih/ poslovnih zgoda i nezgoda, ghostbustersa, shoppinga i svega onoga zbog čega ti ljudi nisu bili samo moji kolege, nego i moji prijatelji…
moja #sherryfamily.
Tu je dakako i moja „prva violina“ Damirka Prezelj, s kojom bih uspjela svirati čak i onda kad su nam pritisnuli krive tipke 😉
Njoj bi svakako trebalo omogućiti i beneficirani radni staž s obzirom koliko je vremena provela tješeći me u danima kad se nije baš naziralo svijetlo na kraju tunela i imajući strpljenja za sve moje dječje bolesti. No na kraju dana, ipak je to bila „šaka suza, vrića smija.“
Naš orkestar dodatno je pojačan dolaskom Ane Ivande, mojeg malog #wingmana po pitanju razno raznih dostava, uspješne rasprodaje mojih krpica i vrlo sličnog glazbenog ukusa 😉 Ančica je rijedak primjer odličnog i prije svega vrijednog radnika, na kakvog bi se trebao ugledati sav budući naraštaj i ove „moderne“ generacije koje završe faks, pa misle da iz studentske klupe imaju pravo odmah sjesti u direktorsku fotelju.
Maju još nisam stigla bolje upoznati, no dobro (im) došla… i samo hrabro, baš kao i ti Huljice koja si otišla u neke nove IT pobjede, a ti se Antiša „vratio kući“, gdje ti je i mjesto 🙂
Per aspera ad astra, kaže stara latinska… iliti preko trnja do zvijezda, djeco draga.
Budete li imali sreće, ali i pameti kao moja malenkost, trudom i zalaganjem stići ćete do svog cilja.
Kad – tad!
Moj put nije bio trnovit, ali svakako me nisu dočekale niti „pokretne“ stube. Navozila sam se ja slaloma, preskakala prepreka, pa i nabola na pokoji „trn“, i to najčešće onda kad sam upravo ja bila nečiji u oku… Srećom, pa sam uvijek znala u tim situacijama zažmirit na jedno, vjerojatno baš na to koje mi se zbog takvih situacija znalo i upaliti…
No tada bih ponovno progledala, pitajući se koliko još vremena treba proći da netko konačno UGLEDA taj moj silan trud i angažman za tvrtku za koju sam radila kao da je moja vlastita. Bez imalo lažne skromnosti, kao i u svemu u životu, kad nešto radim, dajem sebe 300% u to, pa tko preživi – pričat će!
I evo pričam vam… jer sam preživjela, unatoč toj sedmoj, kako kažu, kriznoj godini.
Moj se „prekid“ s Atlasom nije dogodio jer nema više ljubavi, nego zato što sam upoznala novog „dečka“.
I zaljubila se…
Ovog puta, na prvi pogled.
Ime mu je HILTON…
On je predivan, krasi ga 5 zvjezdica, a šesta (čitaj ja), će osvanuti 15. studenog 2019. i to na poziciji Marketing & Communication Managera.
Zbog njega ću se odvažiti na avanturu života i preseliti u Ras Al Khaimah – Emirat udaljen svega sat vremena od mog voljenog i blještavog Dubaija.
I onda nek mi netko kaže da ljubav nije najveći pokretač na svijetu 🙂
Kažu oprez – nije zlato sve što sja, no metaforu na stranu, dobila sam ponudu koju nisam mogla odbiti…
Prilika je velika, izazov još veći, a strah… OGROMAN!
Priznat ću vam zdravo seljački – usrana sam ko grlica!
No onda mi moj tajo napiše „Sretno golubice bijela“ pa je strah manji, a vjera u uspjeh veća… Ponajviše jer oni do kojih mi je najviše stalo vjeruju u mene više od sebe same i na tome sam im neizmjerno zahvalna:
mojoj sekili Ani, šogiju Gordanu, sestrični Mariji…
…ponosnoj Mami, kojoj cijela ta priča najteže srcu pada, ali koja me svakodnevno hrabri u mojoj odluci jer zna da sam „za let, dušo stvorena“, znajući negdje duboko u sebi da sam na neki način „cvijet što nema korijena“…
Njezina mala ptica selica, a znamo da te zimi sele u toplije krajeve…
Ono što se ipak nadam da ću u toj slučaju prije završit kao slavuj, nego kukavica.
I zato majko, kad nam bude teško, pjevat ćemo pjesmu Boba Marleya “Three Little Birds”:
Ustao sam jutros,
osmjehnuo se izlazećem suncu,
a tri male ptice
sjedile su na mome pragu
pjevajući slatku pjesmu
melodije čiste i istinite:
ovo je poruka tebi –
Ne brini se ni za što, jer svaka i najmanja sitnica će biti u redu.
Osim svih gore navedenih, moram ovim putem zahvaliti i mojoj Dori Biočić, Ivanu Čosiću, Jeleni Rafaj, Romani Žižak, Tei Oroz Andrun, Slađani Sudar, mojoj Cobri, što su me bodrili, hrabrili, tješili i jednostavno bili uz mene tijekom cijelog ovog procesa, pretrpjevši sve moje mood swingove, koji su vjerujem sasvim normalna nus pojava kad vam se događaju ovako velike stvari u životu.
Jer ja ne mijenjam samo posao, ja mijenjam život!
Glavno da je moj 1 & only Čulig, aka Vicko je već bookirao kartu za novogodišnji doček u Dubaiju s napomenom „ti samo radi, a ja ću se bučkat na bazenu“.
Bio je red da ovu priču završim s jednom veselom notom, jer
ovo nije rastanak, ovo je NOVI POČETAK!
A na vašu (ne)srećicu, UVIJEK se mogu vratiti…
Zaljubila se jesam, no moj DOM je Hrvatska.
Dora Pandora 