Pišem od malih nogu. Pjesmice, lektiru, zadaćnice, seminare, ispričnice. Pisma. Ljubavna i oproštajna. Dopise. Pohvale i prozivke. Poruke. Statuse. Rekli bi moji – „Doričina kartica teksta“, a najčešće je to karta u jednom smjeru. Pretjeram. Bude ponekad uzaludno, pa i predugačko… brate mili – pa tko će to čitat?!

Evo ti – dragi moj čitatelju.

Znaš zašto? Jer kao što i ovaj meni omiljeni citat na naslovnici kaže:  „Pisci vide svijet drugačijim. Svaki glas koji čuju, svako lice koje vide, svaka ruka koju dotaknu – može postati tvornica priča.“

I stvarno, već po defaultu, istraživačko novinarstvo imam u krvi, a upravo me kronologija mog malog života dovela do faze kada sam odlučila svoje priče podijeliti s ostatkom svijeta…

Igrom slučaja, najprije sam počela pisati za Večernjakovu blogosferu i već na samom početku ostala zapanjena činjenicom koliki broj ljudi ima potrebu čitati Doru Pandoru. Iako se prve asocijacije samog imena bloga vežu za Pandorinu kutiju, rekla bih da su očekivanja o tome što se sve ovdje može pročitati, u rangu otrovnog pera Markiza de Sadea.

Iako znam biti i otrovna, moje priče su daleko od „svih zala svijeta“. No dvije ključne stvari su ipak zajedničke Pandori i meni – znatiželja zbog koje je u startu i otvorila zabranjenu kutiju, a uspjela je zatvoriti prije nego što iz nje izađe nada. (… te je tako, prema grčkoj mitologiji – spasila svijet od najveće nesreće.)

Teško da ću ja biti ta koja će spasiti svijet, ali ako ću pričama iz svoje kutije tebi omogućit osmijeh,  pokoji savjet ili toplu preporuku za stvari i situacije koje čine život ljepšim – puno sam napravila. Malen korak za čovječanstvo, velik za Doru Pandoru.

Stoga te ovim putem pozivam da posjetiš moju tvornicu priča i pronađeš nešto za sebe. Pod gablecom, nakon napornog radnog dana ili vikendom kad je na telki loš film. Kad sunce sja ili pada kiša, dok čekaš tramvaj ili prijatelja u najdražem bircu.

Dora Pandora je kutija koju tek treba otvoriti, a kako bi se bolje upoznao s njenim sadržajem, zaviri i ti…