Moje ime je Dora. Rođena sam u Zagrebu prije točno 29 godina i samo me cca 365 dana dijeli od one dvoznamenkaste brojke koje se užasava većina žena u kasnim dvadesetima, ali ne i ja. Dapače, tridesetom rođendanu se jako veselim, jer kad je moja šest godina starija sestra navršila 30, bio je to velik i važan dan, koji je podrazumijevao veliku tortu i super poklone.

Iza mojih krasnih 29 stoji Osnovna škola Dr.Ivan Merz, II. opća gimnazija u Križanićevoj 4 i kao šećer na kraju – Fakultet političkih znanosti, na kojem sam „teškom“ mukom diplomirala novinarstvo. Na četvrtoj godini faksa sam se konačno dočepala prakse na Novoj TV, na kojoj sam shvatila da se ja zapravo u životu ne želim baviti novinarstvom, ni radijskim, ni tiskanim pa tako ni televizijskim. Posrijedi je bio vrlo jednostavan razlog – shvatila sam da moja malenkost želi biti ispred, a ne iza kamere.

Po primitku diplome u ruke, Alisa u zemlji čuda je naspram mene bila mačji kašalj, jer kako su mi rekli, stigla sam sam u „svijet odraslih“. U prilog tome stoji činjenica da sam imala sreću da su mi moji divni roditelji omogućili predivno djetinjstvo i nisam kao neki moji vršnjaci morala odrasti puno prije nego što je to vrijeme zahtjevalo. Tako sam se recimo tek u 28-oj godini života susrela s prvim paljenjem vešmašine. Da, istina, osim što su me jako voljeli, tako su me jako i razmazili. Ali nisam k’o što Rozga pjeva „do neba razmažena“, ja sam razmažena do svemira….i nazad. Tko prizna pola mu se prašta ili?

Bez brige, sve ima svoju cijenu, ili samo tako kažu, no čini mi se da su neke moje školarine bile poprilično skupe. To ne znači da me s 18 godina i nakon položenog vozačkog dočekao Porsche u garaži kojeg sam slupala na prvom zavoju, jer još uvijek vozim bakin Puntić iz 96′ kojeg sam slupala samo tri puta i to ne na zavoju. Iako bih rado sjela za upravljač Range Rover Evoque-a i dobro nagazila na gas, mislim da čvrsto stojim na zemlji. Ali s vremena na vrijeme i poletim. Doslovno i metaforički. Kad poletim metaforički, brzo i ljosnem….takva je životna sila teža – tko visoko leti, nisko pada. Ali na mom ružičastom oblačiću je tak’ krasno, da kad biste mi samo jednom došli „gore“ u goste, ne biste s njega više silazili. No, svakog gosta – 3 dana dosta!

Poletim ja i doslovno… pritom mislim na skok iz aviona s par tisuća metara. Tako je, osim što sam narcisoidna, razmažena i vrhunski vozač, ujedno sam i ovisnik o adrenalinu. Tako mi ni bungee jumping nije bio stran već sa 16 godina, za kojeg su starci saznali tek kad sam postala punoljetna. Kada je mama rekla tati da sam skočila sa Šibenskog mosta, jedino što je on nju pitao bilo je „a kako je došla do mosta?“. No o tome ćemo nekom drugom prilikom….

…’ajmo sad malo o meni… Da se vratim na Alisu u zemlji čuda…Mene nakon faksa nije dočekao zec koji je stalno negdje žurio i kasnio (nije morao – jer sam ja to nastavila do dana današnjeg), nije bilo šašavog klobučara, no prefiks se zadržao u raznim oblicima, ali zato je na svakom uglu bila neka Herz Kraljica koja je imala sve osim herza….i tako do dana današnjeg….

U svakom slučaju, postala sam svjesna da je došlo vrijeme da počenem radit i zarađivat, drugim riječima postanem rob današnjeg kapitalističkog svijeta. Prvi posao koji se ubilježio u moju novu novcatu tvrdoukoričenu radnu knjižicu bio je call centar. Naravno, ja razmažena, nikako si nisam mogla pojmiti kako čovjek s diplomicom u rukama može završiti s „callcentrovskim“ slušalisama na glavi, a kamo li netko s kratkim fitiljem kao što je moj. Mislim, nemam ja kratki fitilj, već samo brzu reakciju na glupost deluxe. I onda takva jedna osoba mora služiti kao psiholog, socijalna služba i otirač svima onima koji vole zvati besplatne telefonske brojeve i izbacivati nakupljene frustracije postavljajući pitanja za stvari i događaje čija je bitnost relevantna sadržaju mog koša za smeće. Vjerujte mi, taj posao je nešto najbolje što mi se dogodilo na početku moje „karijere“. Kao prvo, shvatila sam kako je teško zaraditi novac.

Nije da nikad u životu prije toga nisam ništa radila, no za razliku od studentskih poslova kao npr. hostesiranja u potpeticama od nekih 15cm, izdavanja filmova u videoteci, dijeljenja letaka i tome slično, ovo je bilo nešto što je utjecalo na moju osobnost. Fitilj dužine 2 centimetra nakon svega 3 mjeseca se produžio na jedno 4. Naučila sam staviti živčeke u kanticu i u glavi otić na pecanje, biti tolerantnija (u prijevodu manje bahata) i svaku svoju negativnost sakriti iza velikog osmjeha. Osmjeh je čudesno oružje. A kad smo kod toga,

savjete ne dijelim besplatno, no evo jedan na dar i od srca: kad vas netko pita kako ste, uvijek i s velikim smješkom odgovorite: „odlično!“….jer onome tko vas voli će biti drago, a neprijatelj će umrijeti od zavisti…

Uglavnom, Netko Gore je vidio kako ova mala dolje – u call centru – zaslužuje krenuti dalje. Ubrzo sam dobila poziv da dođem na razgovor za posao u jednu kompaniju koja se bavi najboljim brandovima u Hrvatskoj. Tog popodneva ušetala sam u njihov ured i prvo što sam ugledala bilo je pet Macovih kompjutera na predivnim dizajnerskim stolovima. Pomislih „To je to!“. U prilog ambijentu koji sam zatekla, išla je i sama adresa tog poslovnog prostora koji se nalazio u strogom centru grada. Za jednu djevojku iz susjedne ulice i svega pet minuta hoda do ureda, bio je to pun pogodak! Da ironija bude veća, pozvana sam na dotični razgovor upravo zahvljujući prvoj crtici u svom životopisu – call centru. I tako sam mjesec dana uoči Božića i ja sjela za svoj lijepi veliki Apple Macintosh. Isprva me bilo strah kako ću baratati s kompjuterom na čijoj tastaturi ne znam ni @ pritisnuti, no nije bilo stvari koje tada nisam bila voljna naučiti.

Radila sam od jutra do mraka i voljela svaku minutu tog (preko)vremena. Obožavala sam svoj posao, a tolika volja i želja za radom je vrlo ubrzo urodila plodom, pa sam nedugo nakon dolaska u kompaniju postavljena za glavnu urednicu online magazina u sklopu projekta na kojem sam tada radila. No ni to mi nije bilo dosta, pa sam ubrzo otkrila i prve čari prodaje za koju sam mislila da me nikad ne bi interesirala jer nisam od onih koji su u stanju Eskimu prodati frižider ili Arapu pijesak, a za mene je to dobar prodavač.

Ja nisam prodavala frižidere, možda sam ponekad bacila malo pijeska u oči, ali rezultati koje sam počela ostvarivati, bili su doping za moju ambiciju, čija sam ubrzo postala žrtva.

Naravno da je sve bilo prelijepo da bi dugo trajalo, a i došlo je vrijeme za još jednu školu. Možda nisam bila toliko žrtva vlastite ambicije, koliko ego-manijaka i taštine, koju Al Pacino u Đavoljem odvjetniku naziva Sotoninom najdražom osobinom….I rest my case. Kao što rekoh, Herz Kraljice vrebaju na svakom koraku, pa me i tu dočekala jedna. No one su samo dio životnog folklora, a mora ih biti kako bi dobio priliku očeličiti i svaki puta još malo odrasti. No, o mrtvima i bivšima – sve najbolje!

Na kraju krajeva, ponovno sam učila, nešto novo naučila, a bila i poslana na doškolovanje na Vern gdje sam položila stručni ispit za Voditelja turističke poslovnice. Tada mi nije bilo ni u peti da ću ikada raditi u turizmu….a kad tamo, eto mene u turizmu! Sada sam zaposlena u jednoj turističkoj agenciji i ponovno učim. O poslu, o sebi, o drugima….malo i radim, a malo odem i na pauzu. Pauza mi je omiljen dio dana na poslu. “No shit Sherlock!” (reče mali glas u meni…jedan od mnogih malih glasova iz kolekcije svih glasova u mojoj glavi).

Tada začujem pravi glas, naše tete Janje, koja me pita što ću jesti. Biram između punjenih paprika, NIŠTA (zelje bez sarme sa zeljem), nekakve tjestenine i pečenog krumpira. Iako sam već danima na vrlo bezuspješnoj dijeti, odabirem omiljenu mi pašticu i NIŠTA. Ovakve kombinacije možete pojesti stvarno samo u našoj kantini. Pridružuju mi se kolege Gorći, Kario, Larko i Neli koji upotpunjuju moju pauzu. Dapače, upravo je oni čine najboljim djelom dana. Neli je sada u Amsterdamu i nažalost ne prisustvuje našim raspravama o bijesnim sovama, vagininim monolozima, mom tati kojeg je pojeo morski pas kad je bio mali i dnevniku proleterijata iz ŠteFunkya. (bez brige, to be continued….) I tako od ponedjeljka do petka….Dođe vikend i ono što neki nazivaju „slobodno vrijeme“.

U slobodno vrijeme se pokušavam obvezati pisati blog. Svoj prvi blog. Ne znam kako će mi ići i dokle će potrajati moja blogerska karijera, ali usuđujem se pokušati. Znam da me čekaju nove Herz Kraljice, poznatije kao hejteri, no takve sam naučila progutati za doručak koji ne jedem. Ujutro mogu pojesti jedino nešto slatko. „Per aspera ad astra“ iliti „preko trnja do zvijezda“ je put kojim ja još uvijek kročim. Nekad je zabavno, nekad opasno, nekad dosadno, nekad uzbudljivo, nekad žalosno, no takva je linija života – ide gore, dolje, gore, dolje….gore!