Noćas je umrla moja baka. Tamara. Strjelica moja vatrena, baš kao i ja, a često su mi znali zbog tipičnog temperamenta reći „ista si svoja baka“.

Na to sam sada ponosna, jer to je žena koja je u svojoj 90-oj godini života sjela u svoj crveni Puntić i odvozila relaciju Zagreb – Primošten ne bi li osim svojih mali gušta sredila kuću i vrt kako bi njezine unuke mogle uživati kad dođu na more. Radila je najbolje vanilikifleke i išlere za Božić čiji ću okus  zauvijek pamtiti kao i sva ljetovanja provedena s njom, zbog kojih je zaradila i neke ekstra srebrne niti na svojoj glavi. Imala ja velik nos, ali još veći ponos. Obožavala je slatko, pila Coca Colu i kavu sa 7 jušnih žlica šećera i 8 natrena, a nije voljela vino jer joj je to uvijek bilo prekiselo. Obožavala je Disneyeve crtiće, Olivera Mlakara i Dragojevića još više. Nije podnosila meksičke i ine sapunice pa kad se u kući gledala Marisol, svako malo je došla pitati „dobro tko to tako reve?!“ Učila je sa mnom povijest, tablicu množenja i bila prava #grammarnatzi, no nikad joj nije uspjelo naučit me ispravno držat beštek. Uvijek je voljela čitati, razgovarati se, putovati, družiti se i učiti. Svako malo bi zavirivala u enciklopedije i ljutila se kad bi joj kao klinka znala reći da mi je dosadno, jer je smatrala da pametnoj djeci nikad ne može biti dosadno. Bila je prava zagrebačka puca. Uvijek zrihtana, nafrizirana i namirisana. Bila je ona i zmaj sa 7 glava, ali nitko se takav ne rodi. Prođeš kalvariju od života pa te u jednoj mjeri kao takav on htio ne htio deformira. Ali ona je bila moja baka. Moja Super Baka, koja je u kutijici čuvala pjesmice koje sam joj pisala prije odlaska na naša ljetovanja, na kojima bi brinula o meni i svim mojim prijateljima. Kuhala nam, pekla kolače, vodila na kupanje i igranje u Primošten. Ugostila je u kuću i jednog mog dečka protivno volji moje mame, dok je drugog u zvizdan tjerala da počisti sve iglice od bora. Da, takva je bila, u najmanju ruku, nevjerojatna. Ponekad teška za suživot, ali gotovo uvijek jednostavna za voljeti – baš takvu.

Zahvaljujući njoj i njezinim nikotinskim štapićima, na kraju sam i ja propušila. Nije joj bilo drago, ali smo si na kraju često znale skupa zapalit.
Čini se nikad dovoljno…

Jer ta je vatra u njoj ugasnula  pred koju godinu, kad je praktički završila u krevetu i počela vegetirati, nažalost još uvijek vrlo bistrog uma. Svjesna svega. Izgubila je vid, izgubila je sluh i jedimo što je mogla je spavati i – čekati. Da ode… nadam se na neki bolji svijet. Među anđele za koje je uvijek molila da me čuvaju. Mene, moju  mamu, moju seku, mog tatu, nas – njezinu obitelj s kojom je živjela do konca svog života. U dobru i zlu.

Zahvalna sam Bogu da joj je skratio muke, jer ono što je ona živjela zadnjih nekoliko godina bio je sve osim život. A onda, koliko god bio spreman na činjenicu da će doći dan kada je više neće biti, nikad nisi spreman kad taj dan konačno dođe. Iste sekunde zaboraviš na sve mrsko u vezi te osobe i zaista pamtiš samo najljepše dane. Upravo te uspomene najviše zabole.

Prije nešto više od godine dana vratila sam se živjeti sa svojima, pa tako i s bakom, a to me izluđivalo već u samoj ideji, a kamo li praksi. Mama me često znala zamoliti da je dođem pozdraviti, malo porazgovarati s njom, a ja nikad nisam imala vremena. Ma laž, drska laž! Ja nisam za nju našla vremena, jer mi je bilo naporno sa staričicom koja jedva čuje i vidi razgovarati o životu i svemu onome što je sada davno iza nje.

Kad mi je mama rekla da je preminula noćas, briznula sam  plač jer sam momentalno postala svjesna kako sam izgubila svaku šansu da je još samo jednom pozdravim, zagrlim, poljubim. Prvi tren, ideja da je idem vidjeti mrtvu bila mi je sablasna, no onda sam ušla u sobu. Bila je pokrivena dekom i vidjela sam samo kako joj viri bijela kosa. Stajala sam nasred sobe i zazivala je da se vrati.
Samo da je još jednom pozdravim.

Ponudila sam se mami za pomoć da je presvučemo. Mislim da sam prvi puta u životu vidjela mrtvaca. Bila je mala, neopisivo hladna i počela se kočiti. I odjednom mi više ništa nije bilo strano, a još manje odbojno. Gore od svega je bilo svjedočiti tijelu koje je napustio ŽIVOT. Tako kratak, tako prolazan i nikad dovoljno dug za još jedan zagrljaj, lijepu riječ i pozdrav za kraj.

Obukle smo joj njezin omiljeni kostim i sklopile joj ruke. Iste te ruke koje su me pod zadnje dane hvatale da me zagrle i poljube, a ja sam bila otresita jer mi je sve to bilo naporno. Jer starost je takva – naporna. Prestala me ljubiti u obraze, jer nije htjela da mi smrdi po cigaretama i istoj toj starosti, pa me uvijek ljubila u ruku. To me ljutilo ponajviše zbog prizora u kojem je ona djelovala tako ponizno prema meni, a ja kao da je puna života gledam s visoka. Jučer sam izlazila iz stana i vidjela njezin odraz kako se približava, a ja sam ubrzala korak prema vratima samo da je izbjegnem, kako me ne bi zadržala. Zadržala od čega? Da ne zakasnim na posao, na koji ionako vječito kasnim?!?

Prvi put sam se u životu suočila s pričama koje su nas sve, toliko puta upozoravale na ovakve situacije, jer zaista nikada ne znaš kada će doći TAJ DAN. Dan za rastanak i posljednji susret. Možda stvarno ne možemo utjecati na trenutak u kojem ćemo se od nekoga oprostiti, ali ono što možemo je živjeti život prema bližnjima na način kao da ih svaki dan možda zadnji put vidimo. U kolotečini života i koje kakvih briga, stresova, nervoza i problema nije uvijek lako izvući osmijeh, zagrliti, poljubiti ili biti na raspolaganju na razne načine, no ako se barem ne potrudimo to činiti – svaki baš svaki dan, doći će onaj zbog kojeg ćemo svaku sekundu žaliti ZAŠTO NISMO I ZAŠTO NISMO VIŠE…još jučer…

Želiš se nekome ispričati, reći da ga voliš, zagrliti, nasmijati, oprostiti mu? Učiniti to JOŠ DANAS, jer već sutra možda bude kasno…

Ležala je nepomično u krevetu, s par krmeljica u očima, a ja sam je zagrlila, jako, možda kao nikad prije do sada i poljubila je u ruku. Nadam se da je vidjela. Osjetila. Tamo negdje ne putu prema Gore i prostranstvima gdje će ponovno moći čuti, vidjeti, živjeti punim plućima i gledati na sve nas koji smo ostali bez nje i zauvijek u mislima s njom…

 

Draga moja baka, nadam se da ćemo se jednom opet sresti, ako ništa drugo, samo da te još jednom pozdravim…

 

Pokoj vječni daruj joj Gospodine i svjetlost vječna svjetlila joj.
Počivala u miru.

Zagreb, 23. svibnja 2018.