Osjetljivi

Biti osjećajan / osjetljiv / suosjećajan. Čujem to svako malo, a sve češće mi se pripisuje.

Korijen riječi je osjet. Čulo. Osjećaj…
I dok neki to opisuju kao vrlinu, sve više to doživljavam kao manu. Bilo bi lakše kad bi ponekad bili slijepi na zdrave oči, kad bismo mogli gledati, a ne vidjeti, slušati, a ne čuti.

Bilo bi lakše, no koliko toga bi tek tada propustili osjetiti. Živjeti. Punim plućima!

Jer samo osjetljivi to mogu. Mi ne vidimo boje u pedeset nijansi, vidimo ih u milijun tonova od kojih svaki priča svoju priču.

12193715_10153604265881163_3165354859767017350_n

U plavoj ćemo preplivati more, dotaknuti nebo i gledati u oči boje Dunava. Ma tko se usudi reći da bijela nije boja? Samo onaj tko je ne osjeti u svakom oblaku, mlijeku koje stavljaš u prvu jutarnju kavu ili prvim pahuljama zbog kojih je prosinac šećer na kraju svake godine. Čak i onda kad nam snijeg ne pada. Jer bijelu vidimo i kao Svjetlost… Svijeta!

U crvenoj ćemo prepoznati ljubav, vatru, upozorenje i pritom sve to osjetiti makar se radilo o žnirancu na cipeli ili na semaforu dok čekamo stisnuti gas.
Mi osjetljivi volimo ga jako i stisnuti.
Takvi smo.
Srčani.
Temperamentni, kažu.
I dok vozimo.
Jer mi ne vozimo. Mi putujemo.
U ovom ili onom smjeru, ali idemo
… dalje.
U visine.
Uvijek.

Čak i onda kad padamo. Jer kad padnemo, kad se porežemo, kad peče, peče duplo jače, krvari duplo više. Traje… puno duže – dok ponovno ne ustanemo.
Ali ustanemo.
Jer smo osjetljivi.

Za sebe i za druge. Ponekad više i za druge nego za sebe, jer kad volimo, volimo opet duplo jače. Opet duplo više. Mi osjetljivi smo u istome danu u stanju dotaknuti vrata raja, kao i osjetiti plamen 9. kruga pakla. Mogli bi nas prozvati i osobama krajnosti. Istina, kad nam je lijepo – „nikom nije lepše neg’ je nam’“, a kad samo padne kap kiše, iščekujemo jahače apokalipse.

Unatoč tome, znamo da je najcrnji sat onaj prije svitanja.

278535_10151178990586163_300291255_o

Zora koja u tom trenutku svane, ravna je ponovnom rođenju, možda i Feniksovog. Iz pepela. Filmovi koje gledamo nisu samo igrokazi na platnu, to su scenariji u kojima vidimo preslike iz vlastitog života.
Jer mi osjetimo.

Pjesme koje se vrte na radiju nisu tek prolazni hitovi, to su u startu uspomene koje ćemo vezati uz neke nove ljude i događaje.
Jer mi osjetimo.
Svaku riječ. Svaku notu.

Plešemo po svom taktu, a ne kako drugi sviraju.

Blagoslov ili prokletstvo, ne znamo. Mi samo osjećamo. Rado nam stave i etiketu „Ajme što si osjetljiv-a“; kao da se radi o kakvoj zaraznoj bolesti.

Na kraju dana i jest bolest, jer korijen riječi bolest je bol. Kad boli, boli do iznemoglosti, svaka suza, svaka rana, svaka nepravda, a vezane su ti ruke.
Ruke kojima ne odmahneš, jer nama osjetljivima i statistika postaje tragedija. Nama je i pojedinac društvo, a kada je pojedinac netko naš, naš prijatelj, otac, majka, sestra, brat, muž, žena, kolega, nama bliska osoba… onda je to naš cijeli svijet!

18920860_10155237629161163_4023323046162479903_o

Svijet kojeg bi bili u stanju okrenuti samo da pokažemo koliko ih volimo, cijenimo, poštujemo i štitimo. Svim svojim čulima. Njihova priča je naša knjiga, njihova suza je naša rijeka, njihov bol je naš ponor, njihov osmijeh je naše srce koje kuca u ritmu njihovog.

I da svijet proglase crno bijelim, mi bismo opet pronašli malo sive.
Jer i tu sivu mi osjetimo. Rozu pak i na kilometre.

Takvi smo vam mi osjetljivi.

 

Ostavite komentar

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s