Nikad nisam bila osobit fan klišeja, naročito ne onih koji podrazumijevaju stripera na djevojačkoj, no kad si kuma na vjenčanju, onda je red da mladoj ispuniš sve „mladenačke“ želje i pozdrave. Tako je moja Marinka oduvijek imala želju da joj prije sudbonosnog „da“ neki popločeni dečec odtanca u krilu nauljen od glave do pete. Nije uopće bitno ni tko je, ni što je, ni odakle je, samo je bitno da on na sebi ima jedno 300 kila mišića, plidenta zubalo, plave oči i pokrete od kojih će odmah poželjeti igrati se skrivača ispod pokrivača.

Ta njena želja i nije tako neobična, obzirom da će „u dobru i zlu“ i „dok ih smrt ne rastavi“ u spavaćoj sobi „tancati“ samo sa svojim Darinkom, koji jednako tako ima 300 kila, ali ne mišića. Što možemo, čovjek ima teške kosti, ja ga najbolje razumijem po tom pitanju. No to ne znači da njegova Marinka i dalje ne može maštati o pločicama, koje će očigledno u braku moći vidjeti samo u kupaoni.

I tko sam onda ja da joj uskratim posljednje uživanje u čarima Apolonovog tijela tamo nekog toy boya koji je još davnih dana shvatio kako do brze i lake zarade. Njegova jedina investicija je njegovo vlastito tijelo i održavanje istog. Ok i vrijeme. Ali vrijeme je novac, tako da kad podvučeš crtu, cijela se ta priča oko stripera (na djevojačkim zabavama) vrti samo oko love. „Lake“ love.

Kažem lake, jer osim onogfamoznog i uvijek fascinantnog mi fenomena da frajer koji za života okrene što više žena je „kralj“, dok u obrnutoj situaciji žena momentalno postaje „štraca“ – ista stvar je uočljiva i u ovom „biznisu“.

Obavljati ovaj „posao“ je muškarcu daleko lakše, ako ne i zabavnije, nego ženi. Sigurna sam da daleko manje dolazi u nelagodne, ponekad i opasne situacije, kakvima je žena u toj ulozi puno izloženija. Jer koliko je meni poznato iz priča o stiperi(ca)ma na djevojačkoj/momačkoj, striper nikad ne dolazi s „pratnjom“ – čitaj osiguranjem, dok će žensku najčešće uvijek pratiti neka gorila, pa se ovdje biznis već širi i na dodatne „angažmane“, a na burzi rada i dalje repina. Koje li ironije!

Ma nisam nikakva feministkinja i ne volim generalizirati, pa vjerujem da bi se u ovoj priči našao barem jedan striper koji bi rekao kako to nije lak posao, dok bi se s druge strane sigurno našla i poneka striptizeta s pričom kako je oduvijek htjela visit na štangi i izvodit lap dance. Naročito za onu delegaciju s 5 promila u krvi, kojima je valjda vrhunac života vidjet ženu kak’ visi s lustera…

i još svašta nešto…

Ne osuđujem. Naravno da ne osuđujem, dapače, uvijek velim da svaka budala ima svoje veselje, no moji hirovi sežu puno dalje od takve vrste show programa. Još kao klinka nisam ljepila na zidove svoje sobe plakate hollywoodskih / boy-bend / teen zvijezda, pa teško da bi onda u ovim godinama počela slinit nad lijepo isklesanim tjelesima.

I tako se vozim jedan dan gradom, kad li ugledam jumbo plakat „Chippendales – BREAK THE RULES tour“ – u Zagrebu.

E moja Marinka, stigla maca na vratanca…konačno ćeš doć’ na svoje…

Bacam se na posao, kupujem karte i organiziram djevojačku čiji mi se program događanja nekako sve više dopada, jer ako i ne volim pločice, ne znači da ne volim Tyson Beckforda! Halo?! Pa tko njega ne bi išao vidjeti? u – ž – i – v – o. Kak pleše. Gol. Tko?!

Foto: IMDb Tyson Beckford

Želim maksimalno razveselit svoju Marinku pa joj hoću kupit karte u prvom redu, jer je spika da će prva dva reda „obožavateljica“ imat priliku upoznat dotične mladiće. Ubrzo se prizivam k zdravoj pameti, jer bih te novce izdvojila još eventualno za Prince-a ili Michael Jacksona. Pokoj im duši.

…a ne za tamo neko skidanje po pozornici.

Ma lažem, sve za Marinku, ali pare nisu problem – para nema! Dolazi dan djevojačke, sve je spremno, dan je divan, karte (za zadnji red) su v’žepu, imamo sve osim… buduće mladenke! Koji moraš imat peh u životu da se razboliš na dan kad bi trebao gledat muški striptiz, nešto za čime sliniš od kad si, ako ništa drugo – gledao Magic Mike -a .

Foto: IMDb, Magic Mike XXL

Ooooo da, zahvaljujući tom filmu, moram priznati da je i za mene ta djevojačka dobila jedan posve novi smisao. No nakon što se buduća mlada oglasila kako ne može doći jer ju je temperatura zakucala u krevet, ne da je djevojačka dobila novi smisao – tek tad više ništa nije imalo smisla. Jedina koja je ovo željela, sada ne može ići, a jedina koja nije htjela imat veze sa striperima je… kuma koja je naposljetku završila – s Tarzanom u krevetu!

Tužne i jadne jer smo na djevojačkoj bez mlade, ulazimo u dvoranu Zagrebačkog Velesajma i sve nekako djeluje otužno. I dvorana, i sjedala, i pozornica, i tih 3 milijarde nabrijanih žena svih dobnih skupina! Počne show i momci krenu s akcijom… Odjednom nam se nesvjesno razvuče osmijeh od uha do uha, a dvoranom zagrmi urlik koji premašuje sve moguće decibele i oktave koje više ni Mariah Carey nemre otpjevat.

Žene u transu. Mi smo na dobrom putu da budemo u transu. Čista ekstaza.

Sve manje gledam na pozornicu, a sve više se osvrćem po publici, jer je daleko veći doživljaj bio vidjeti toliko uzbuđenih žena na jednom mjestu. Sve vrišti od feromona, testosterona, a cijela atmosfera je bila toliko nabijena sexom, da bi i najfrigidnijoj osobi porastao libido. U svakom slučaju, oni frajeri, oni SRETNICI čije su se žene / djevojke / zaručnice našle te večeri ispred te pozornice, vjerujem da tu noć nisu napuštali spavaću sobu, nakon što su se ove vratile doma i podsjetile ih što znači kad mašta radi svašta.

Bilo je tu po nekoliko djevojačkih, sve redom zriktane, namirisane, u štiklama, u najmanju ruku kao da je svaka pojedinačno došla na dejt s jednim od stripera. I taman kad sam pomislila kako bi se velika većina njih “prodala” za jednu noć s jednim od kauboja…

iz mraka iskoči gorila…

DA – GORILA… zgrabi me za ruku i odvede ravno na pozornicu… Tarzanu u naručje…

Nepomično i pomalo bespomoćno stojim s njima u klinču, reflektor mi lupa u glavu, a ja se osvrćem po pozornici pitajući se koja me sljedeća životinja treba zaskočit.Plesna točka, neslužbenog naziva „Tarzan & Jane“ nije nešto o čemu sam potajno maštala, ali eto, nečiji san se ostvario – sa mnom u glavnoj ulozi.

Drage moje dame, da vam odma’ velim – nije vam to „Bog-zna-kaj“. Kad bi riječ ODRADA imala svoj opis u rječniku, onda bi ta scena bila drito to. Tu nema prisnosti, tu nema zabave, tu nema čak ni prostora za vidjeti Tarzanov „alat“, a jedini (o)smijeh koji ćete dobit je od ekipe iz „studija i režije“ – čitaj, likova iz tehnike koji stoje iza zastora i drže sve pod kontrolom dok Tarzan sa mnom „pleše“ u krevetu.

A ja ko ja, ili barem ko tipično žensko, umjesto da se opustim i uživam u performansu koji je sudeći po urlicima i pljesku iz publike bio glavni spektakl večeri, jedino vodim brigu o tome da mi Tarzan ne skine cipele – jer nemam friško namanikirane noktiće na nogama.

Uz sve to pomalo mi ide na živce da sam od svih stripera završila u krevetu s onim koji stvarno nalikuje na Tarzana. Sad će mi još reć da tražim kruha nad pogačom, ali stvarno, od njih 10-tak uspjela sam nać’ svog favorita, a to sigurno nije bio ovaj s dredovima do poda.

Show must go on…

Silazim s pozornice, a djevojke samo što mi ne čestitaju. Lagala bih kad bih vam rekla da nije bilo zabavno, dapače, vrlo je vjerojatno da bih to opet ponovila – ovog puta s mladenkom koja ne bi morala iz kreveta, preko Whatsappa, slušat i gledat live prijenos svoje djevojačke.

Kad makneš sve te „šljokice“ na stranu, zapravo je tužno kad shvatiš kako u svemu tome nema nikakve zabave za njih same. I onda ta „laka“ lova više nije laka, mada je zarada garantirano brutalna. No nema tih para da me na dnevnoj razini šlata 850 ruku, vrišti, skače, skida gaće, pa me ne čudi da su dečki (s vremenom) postali robotizirani. Najbolji dani su im vjerojatno oni prvi u „karijeri“ skidanja, pa vjerujem da je takva reakcija publike ultimativni ego booster.

Ruku na srce, njihov nastup nije ni blizu onoga što sam vidjela u Magic Mike-u, no i ovi su momci odradili odličan posao… iako se nisu skinuli – do kraja 😉