Nisam tip koji nešto osobito drži do proslava nove godine, najvjerojatnije zato što sam se posljednje tri upravo na taj dan pakirala, znajući da me sutradan čeka nešto daleko bolje od bilo kojeg novogodišnjeg dočeka – putovanje.

S obzirom da se ove godine moj kofer odlučio zadržati na tavanu skupljajući prašinu, jedino što mi je preostalo je vratiti se, barem u mislima, na moje zadnje, ali ne daj Bože i posljednje odredište…

Kad bi čovjek sudio godinu po onome kako ju započinje, bila bi to jedna prekrasna razglednica, jedna od onih kakve već godinama ne šaljemo poštom, jer je svijet postao veliko digitalno selo.

No evo jedna, ravno s Tajlanda!

O Tajlandu sam čula i čitala svašta, a ponajviše kako je to „zemlja tisuću osmijeha“. Tamo sam vidjela sve osim smijeha, eventualno pokoji kiseli i to isključivo u ime dolara, eura ili bahta koji su tajlandska valuta. Thai znači osmijeh, no tamo ga nećete vidjeti, barem ne u onom najturističkijem dijelu, po imenu Phuket. Upravo tamo smo sletjeli moj Vicko i ja, nakon 7 dana jahanja, od Zagreba do Beograda, od Beograda do Abu Dhabija, od Abu Dhabija do Bangkoga i konačno od Bangkoka do Phuketa.

Što li je čovjek u stanju prijeći… zbog jednog osmijeha.

Ali nije mene Tajland privukao radi potencijalnih bora smijalica, već radi svega ostalog što ćeš teško drugdje pronaći.

Tamo nema čega nema. Hoćeš zmije, aligatore, slonove, majmune, tigrove, ajkule, drakule, ninđa kornjače, svega toga ima na Tajlandu – „samo reci, ne pitam za cenu“.

No krenimo ispočetka….

Prtljaga. Nema je. Gdje je? Putuje negdje svijetom i dofurat će nam je do hotela u najkraćem mogućem roku – čitaj, tko zna kad, jer ovdje između ostalog jedva govore enegleski. Da! U tolike godine turizma i tisuće stopa iz cijeloga svijeta koje su kročile ovom zemljom, a da se nitko nije udostojio guknut neki drugi jezik osim vlastitog.

Ako ništa drugo, KAP_KUN_KA (što znači hvala) natjerat će vas da nesvjesno krenete pjevušiti onu dječju brojalicu „bila mama ku-kun-ka, bio tata ta-ran-ta…imali su maloga ju-ju“. Muškarac mora dodati P na kraju – KAP _KUN_KA_P, jer će vas u protivnom odmah optužiti da ste „ladyboy“ i naceriti vam se u lice, kao da ste ispričali vic godine.

Samu sebe iznenađujem kako sam mirna, staložena i pribrana. No to je vjerojatno zato jer sam prvi put u životu u ručnu prtljagu spakirala badić i pareo, jer – ništa nas ne smije iznenaditi! Ponekad me brine taj moj osjećaj za feeling, zvan 7., 6. ili koje već čulo, ali s prtljagom ili bez, ja ću s -10, sutradan biti na +50, u badiću i pareu, jer realno, tamo vam više od toga i ne treba.

Ukoliko ste selfie-manijak kao ja, u tom slučaju ćete morati pričekati svoj kovčeg s garderobom, jer se u njemu nalazi sva moguća „oprema“ za fotosešn-e.

Izlazimo s aerodroma i hvatamo prvi taksi. Zrak je nesnosan, 10 je navečer, vrućina i vlaga ti ulaze u sve pore tijela, kombinacija od koje hvataš zrak kao riba na suhom.

On urla (taksist) na tajlandsko-engleskom, izražava nam dobrodošlicu, pored njega sjedi navodno njegova djevojka i po cijeloj toj luđačkoj scenografiji,  pomalo ti dopire do glave gdje si zapravo došao i na kakvu si se avanturu odvažio.

Stižemo pred naš skroman hotel od 2 zvjezdice, koji ruku na srce zaslužuje barem 3, ako ne i 4 – The Color Kata, udaljen svega nekoliko minuta pješice od plaže Kata. Prema Tripadvisoru i ostalim inim advisorima, Kata Beach se smatra najboljim i najljepšim područjem za odsjesti na Phuketu. Dovoljno je daleko od buke s Bangla Road-a, a opet dovoljno blizu svega što je potrebno jednom prosječnom turistu, pa i natprosječnom poput Vicka i moje malenkosti.

Ulazimo u sobu i grintamo. To je već naša ustaljena procedura – prvo sve dobro spljujemo, istovremeno zvučimo i izgledamo kao Edina i Patsy iz „Absolutely Fabulous“, a pet dana poslije tvrdimo kako je zapravo naš odabir uvijek besprijekoran, jer kad je hedonizam u pitanju – Vicko i ja ne griješimo.

Budim se, odnosno budi me Vicko koji se ni manje ni više vratio iz shoppinga. Da, prvi naš dan na Tajlandu, a on se već opskrbio s najnovijim kupalkama i japankama, jer naravno, naša prtljaga još uvijek nije stigla do hotela, a mi moramo a.s.a.p opaliti prvi selfie s Kate i po mogućnosti izvaditi mast svima onima koji su s velikim uzbuđenjem krenuli uploadati fotkice tek svježe napadanog snijega u Zagrebu.

Stižemo na plažu i opet grintamo. Te nema suncobrana, te nema ležaljki, te nema wi-fi-a i dobro pobogu gdje su ovdje baldahini??!! Nastavljamo bauljati po užarenom pijesku, tražeć’ svoje mjesto pod suncem. Nagovaram Vicka da idemo u izvidnicu okolnih resorteva te da se po običaju nonšalantno prošvercamo u neki koji po mogućnosti, ima bazen, obzirom da je ovdje more jednake temperature kao i zraka. I to predloži ona, koja se uvijek zgražava nad onim turistima koji pored mora borave na hotelskom bazenu. Nikad mi to nije bilo jasno, sve do sada, no budimo realni,

Jadran je Jadran, sve ostalo su samo mora.

Konačno dolazimo do jednog, za kojim sam slinila od kad smo tek krenuli gledati koji ćemo smještaj bookirati. KATA ROCKS stvarno rocks! Odmah smo uočeni kao potencijalni „hotel-crasheri“ i momentalno transferirani na recepciju, na kojoj nam nude voucher za ulazak na hotelski bazen po cijeni od „svega“ 5.000 batha. (cca 130 eura)

Kak’ da ne! Ak’ sam vesla sisala, nisam brod progutala.

 

Doduše, sad dok gledam ove fotke, možda smo se ipak trebali ponijeti k’o pijani bogataši, jer ovi luftići bi daleko bolje legli nama, nego ovim Azijatkinjama koje očigledno snimaju reklamu za Sirelu.

Opijeni jet-legom odustajemo od pokušaja invazije na resort i vraćamo se na našu Katicu. Uranjam u more i sve me strah hoće li me neka tajlandska neman ščepati u tom mulju. Vrijeme je za ubit oko. Odjednom se ispred nas stvori nešto nalik hedonističkom režimu na koji smo Vicko i ja navikli imati na plaži. Fat boy-i plivaju na vodi i gle čuda, nitko se na njima ne izležava. Ovoga puta, bez puno pitanja i rasprave jednostavno ulazimo u bazenčić i smještamo se kao dva nasukana kita, pravac na plutajuće jastuke.

ZZZzzzzzzzzzzzzz…

Budim se. Onaj osjećaj kad ne znaš gdje si, s kim si, kako si, odakle si.

Na Tajlandu, Dora, na Tajlandu si.

Osvrćem se oko sebe i pogledom tražim Vicka. Ajme, oteli su ga! Sigurno su ga oteli! Gotovo je. Vidjeli su da ja spavam, iskoristili su priliku, utrpali ga u tuk-tuk i odveli ga izvadit mu bubreg, jetru, već nešto što im treba i sad će se vratiti po mene. Najbolje da odmah samu sebe utopim.

Aha, eno ga gore u birtiji, traži signal i lovi wi-fi.

Naručujemo pivce za živce, a od takvih je ovdje najpoznatije Chang – što u prijevodu znači slon.

 

 

 

Kad bolje promislim, najveći razlog zbog kojeg sam htjela doći na Thailand su upravo oni – slonovi. Sama vizualizacija Vicka i mene kako ih jašemo bio je dovoljan razlog da dođemo ovdje i nastavimo s našim putovanjima u revijalnom tonu. Netom prije nego što smo otputovali izbio je na Tajlandu teroristički napad, a ja sam samo rekla Vicku: „ma mogu i sjekire padat, ti i ja smo za 2 tjedna na slonu, jel jasno?!“

I tako je bilo, no prije slonova stali smo na ribice i to one koje čiste stopala na način da grickaju odumrlu kožicu s nogu.

Fuj!

Ali tak je, povoljno je i jako škaklja pa umireš od smijeha tijekom cijelog „tretmana“. Kad smo kod tretmana, apsolutno i bez daljnjega, tajlandska masaža je MUST! S happy endom ili bez, bit ćeš happy još minimalno mjesec dana nakon što su te „zgnječile“ ruke ovih maserki. Savjet dana – što starija, to bolja, jer ove mlađe i zgodne nisu tu zbog tvojih miogeloza. Naravno, vrijedi za one kojima je isključivo do prave vrhunske masaže. Htjela sam nagovoriti Vicka da u ime istraživačkog novinarstva ode na „sretnu“ masažu, no on ipak nije taj tip. Eto, šteta što nisam muško… barem tih pola sata 😉