Mala bara puna krokodila

31.12.2015. malo prije nego li je otkucala ponoć, odlučila sam da je 2016. „moja godina!“, a jedan dio želja i pozdrava vezanih za uspjeh na svim životnim poljima, svakako se odnosilo i na moj posao. I stvarno, kako je godina počela, tako se sve više naziralo svjetlo na kraju tunela… dugog, mračnog tunela zvanog 2015. godina. Ta je udarala po meni iz svih oružja…

A onda sam i ja dočekala svojih „5 minuta“…

Radim u jednoj turističkoj agenciji, a dio našeg poslovanja odnosi se i na Shorex, drugim riječima, prodaju izleta na cruiserima koji posjete jadransku obalu. Kako bismo uopće dobili tu mogućnost, moramo biti konkurentni u odnosu na ostale hrvatske agencije koje se bave (is)tim poslom, a kako bi dokazali da smo konkurenti, pa i najbolji, odazvali smo se na poziv jedne od najvećih američkih kompanija iz cruise biznisa da prisustvujemo svojevrsnoj licitaciji svojih proizvoda i usluga, na temelju kojih će procijeniti s kime na kraju žele sklopiti posao, odnosno obnoviti ugovor o suradnji.

Gotovo u svakoj vrsti poslovanja cijene su glavni faktor donošenja odluka i kreiranja biznisa, a sve ostalo je manje-više „dodatna vrijednost“. Upravo je za taj dio „šminkanja“ i „pakiranja“ postala zadužena moja malenkost, jer na kraju krajeva – ništa bez (dobrog) marketinga.

Iako sam položila državni ispit za Voditelja turističke poslovnice i odslušala sva predavanja na temu turizma i turističkih djelatnosti, susresti se s temom Shorexa i svega što on za sobom nosi, meni je djelovalo k’o špansko selo. No ne bi mi bilo prvi puta da radim nešto što na prvi mah djeluje teže i od učenja japanskog. Ispred mene je bio postavljen izazov, a obzirom da sam adrenalin-junkie, objeručke sam ga prihvatila i poručila životu: „Bring it on!“

Ok, priznajem – vjerojatno to sve ne bih digla na tu potenciju da sam prezentaciju morala održati npr. u Bratislavi, ali činjenica da ću prezentaciju morati održati u Miamiju, dobila je itekako na svojoj težini. Očito nisam jedina koja je nešto potencirala, jer mi se od nekih pogleda činilo kao da bih se mogla rasplinuti k’o balončić u crtiću, jer nekim glavama vjerojatno još dan danas nije jasno zašto sam upravo ja – „ONA iz marketinga“ – bila ta koja je odabrana odraditi tako (važnu) stvar i to u Americi. Znatiželja je ubila mačku, a vjerujem da bi se daleko manje lomila koplja, da su me primjerice poslali u Afganistan.

I dok su neki ispijali kavicu negdje na suncu, družili se i odmarali od radnog tjedna, ja sam, po ne znam koji put, vikend provela u uredu pripremajući prezentaciju. I nije mi žao. Sunčanih dana će biti na stotine, a ovakve prilike možeš prebrojiti na prste jedne ruke. „Svaki trud se isplati“, nije samo floskula i u to sam se uvjerila nebrojeno puta, baš kao i u to da je “najcrnji sat onaj prije svitanja”.

Čitavog vikenda glavom su mi odzvanjale riječi „velika je odgovornost na tebi / ovo nam je izuzetno važno“, a ja sam znala da ću propišat krv za put, za koji su svi na sami spomen Miamija vizualizirali isključivo kao „ja i kokteli na plaži“. Nije mi ovo bio prvi službeni put, još manje put u neko daleko odredište, obzirom da sad već ipak mogu reći da sam vidjela svijeta… ali uzbuđenje koje je trajalo od trenutka kad sam saznala da idem, borba za američku vizu koju su mi već jednom uskratili, do dana kada trebam poletjeti za USA, malo s čime se može mjeriti.

Naravno, takav put neće nikad moći parirati Vickovim i mojim avanturama i eskapadama od Kariba, Bliskog istoka, pa sve do Tajlanda, ali ovdje nije bila poanta u dalekom putovanju, već u želji da dokažem “svijetu”, pa i samoj sebi da ne postoji izazov kojeg ne mogu savladati, te da je povjerenje koje mi je ukazano u potpunosti opravdano. Možda jednom i postanem žrtva vlastite ambicije, ali kad u svom (kratkom) radnom stažu, od nekih šest godina, prođete ono što sam ja prošla, svaka borba je duplo krvavija, ali zato je i pobjeda triput slađa. Dodajte tome ponos i sreću svojih roditelja, koji te čitavo vrijeme bodre na tom putu, sreći zaista nema kraja… jer svaki tvoj uspjeh, njihova je najveća nagrada.

Prezentacija je u maniri Pepeljuge poslana u nedjelju do ponoći. Sviće ponedjeljak. Hodam do ureda direktora u najmanju ruku kao da idem na giljotinu. Kucam i ulazim s laganom tahikardijom i molim u sebi jedno pet Oče naša nadajući se kako će dat svoj blagoslov mojem novom, još jednom, power-point remek djelu. Čini se da čarolija nije završila nakon ponoći, jer je Pepeljuga dobila „Amen“ na prezentaciju, a „sretan put“ je dobilo potpuno novo značenje. Što se mene tiče, nakon toga sam mogla stvarno putovati i u bundevi.

Ok, sad kad smo riješili prvu „prepreku“, još mi je „samo“ preostalo da to isto prezentiram pred jedno 150 do 200 Amerikanaca, Engleza, Nizozemaca i Talijana. Kako bih se što bolje pripremila za svoj veliki nastup pred tolikim auditorijem, okupljam svoje drage kolege iz ureda, ne bih li se barem donekle upoznala s tremom koja me tamo očekuje. Sjeda njih četvero poput vitezova okruglog stola, ja nisam ni počela, a već sam u predinfarktnom stanju. Na momente mi se čini da će mi srce ispast kroz nos, a to su samo “oni”… što će biti kad ugledam 200 nepoznatih lica i 400 uperenih očiju koje će sigurno tražiti dlaku u jajetu i promatrati me kao da sam pod magnetskom rezonancom?!?! “Ma možeš ti to, samo TI budi TI – budi svoja!”, bodre me kolege  svojim konstruktivnim kritikama, a pola sata kasnije i pivcem za živce u našem „office“ bircu. Ma nema ih svijet! HVALA VAM…još jednom…ma još stotinu puta!

Pozdravljamo se kao da idem u Ameriku… ček’ malo, pa ja idem u Ameriku, ali u najmanju ruku kao da se neću vratiti narednih 10 godina… Jest da mi je i ta ideja prošla glavom, pa i njima, ali još ćemo neko vrijeme pričekati s kartom u jednom smjeru.

Sa mnom putuje kolega Deker, o kojem ne znam ništa, ali to je manje važno, jer on pak zna sve o Shorexu, a ima i 20 godina staža u turizmu. Slijećemo u Miami u kasnim popodnevnim satima, a meni se još uvijek sve čini kao san. Preuzimamo rent-a-car od jedne izuzetno simpatične djevojke, koja vidjevši u putovnici odakle smo, s oduševljenjem govori kako planira posjetiti Hrvatsku, jer je čula puno lijepih priča o našoj zemlji. Ok, Game of Thrones je odradio svoj PR, ali u tom trenutku mi jače zakuca to – srce ponosno!

Smještamo se u hotel. Iako mi je u domaćem domaćinstvu peglanje itekakva nepoznanica, naprosto sam oduševljena s peglom i daskom za peglanje koja se nalazi unutar ormara hotelske sobe, iako je jasno k’o bijeli dan da ćemo pegla i ja ostati na „Vi“ i ovdje u inozemstvu.

Ujutro odlazimo na Seatrade Global Cruise – mjesto koje povezuje čitavu cruise industriju na globalnoj razini. Dobivam svoju akreditaciju na kojoj piše da sam iz Splita, no nema veze, ionako nemam ništa kontra Splita. Iako je prvi dan otvaranja sajma, svi štandovi su još uvijek u zadnjim pripremama, ništa nije spremno i zapravo se osjećaš kao „kod kuće“, shvaćajući da bi eventualno u Švicarskoj doživio da je sve po špagici i na vrijeme po njihovoj urici.

Svratili smo do „našeg“ štanda – Hrvatske, gdje je svoj izlagački prostor zauzela Lučka uprava Dubrovnik i pripadajuća joj turistička zajednica. Lijep štand – „svjetsko, a naše“ mislim si, kao uostalom i sama Hrvatska. Potom odlazimo do našeg ureda smještenim u Fort Lauderdale-u, u posjet kolegama koji već dugo žive i rade u Floridi, zvanoj „Sunshine State“, kako uostalom piše i na njihovim registarskim pločicama. Izuzetno mi je drago vidjeti da naša tvrtka funkcionira zaista kao jedan velik tim, čak i na drugom kraju svijeta. Dobar je osjećaj znati da i ovdje imaš nekog „svog“. I zaista, ni vlastita familija nas ne bi ugostila, kao što je to učinila naša i više nego srdačna kolegica Ula.

Ostatak slobodnog vremena koristimo za posjet Everglades Safari Parku. Mala bara puna krokodila! Ok, močvara, budimo precizni, no što je to u usporedbi s primjerice našim Plitvicama? Iz njih možda ne iskaču piranje i ostale slične nemani, ali ni od ovih plutajućih Lacoste uzoraka nisam bila u nesvijesti, unatoč zgodnoj pričici da prvi put u 30 godina svjedočim prizoru da sam tako blizu bebe krokodila.

Plovimo airboatom, brodom kojeg inače vozi Horejšio iz CSI-a i razgledavamo… močvaru.

Obzirom da se cijelo ovo putovanje vrti oko prodaje izleta (doduše na cruiserima), kolega Deker me nasmijava anegdotama nekih naših domaćih turističkih bisera. Tako ga je jednom prilikom jedan Amerikanac zabrinuto pitao „tko će štititi Split i Trogir kad umre gospodin UNESCO?“ (valjda onda Horejšio, ili?), dok je drugi na slapovima Krke bio uvjeren da je u nekom aqua parku pitajući se gdje je pumpa iz koje suklja ta silna voda koja tvori slapove. Eto, kad doma imaš ponudu takvih izleta, teško da ćete neki krokodil bacit u trans. No to ne znači da se nisam pošto poto nacrtala prva u redu ne bih li se fotkala s istim.

No moram odat priznanje animatorima. Možda to ima veze s time što su me Amerikanci oduševili i osvojili na prvi pogled. Izuzetno su srdačni, ljubazni, susretljivi, pristojni i smireni. Ovdje stres ne postoji ni kao riječ, a kamo li tenzije bilo koje vrste. Policajci, carinici, prolaznici, zaštitari, čistači, sobarice, recepcionari, prodavačice, pa evo i duhoviti animatori – sve je u skladu s prirodom, ili možda krokodilima koji prije djeluju kao da su mrtvi, no oni su očito kao i njihovi „sugrađani“ jednostavno spokojni i bez stresa. (zanemarimo dotičnog s fotke kojem je njuškica zavezana, taj nije u stresu, taj vjerojatno samo jako glasno laje)

Po povratku s izleta, nalazimo se s Ulom na večeri. Vodi nas u brazilski restoran po imenu Chima Steakhouse. Prvo me oduševljava ambijent, a potom hrana i usluga. Ovdje je, kao što i samo ime restorana govori, naglasak na mesu. Dobrodošlicu će vam poželjeti glavni konobar, koji će vas upoznati s „čarobnim žetonima”. Naime, nakon što ste se odabrali jednu od 785 vrsta salata sa švedskog stola, na red dolazi meso, također u 839 varijanti i to posluženim na način da vas naizmjenično salijeću kostimirani konobari koji će vam ga narezati putem sablji-ce i to samo ukoliko ste svoj žetončić okrenuli na narančastu stranu, na kojoj piše – „yes, please“.


Drugim riječima – sve ovisi o tome koliki ste kapacitet, jer u Americi je sve veliko, pa tako i porcije, stoga je i moj žetončić začudo vrlo brzo bio okrenut na crnu stranu – na kojoj piše „no, thank you“. To se naravno nije odnosilo i na desert, koji sam htjela probat, pa makar mi bilo zadnje u životu. Jest da više nisam mogla disat, ali ovaj slatki život koji su mi servirali vrijedio je zamalo raspuknutih hlača. U svakom slučaju, poželjno je da umireš od gladi prije nego li sjedneš za njihov stol, jer siti ovdje nemaju što tražiti. Gledam žetone i razmišljam kako bi ih bilo zgodno koristiti i u neke druge svrhe, primjerice u svakodnevnom životu. Vrtiš ih kako ti paše i bez puno objašnjavanja, ili te dvore ili te puštaju na miru – moja dobitna kombinacija! Ali takav luksuz naravno ima svoju cijenu…

Vraćamo se u hotel i odjednom me boli želudac. Nije od prenajedanja, već od onoga što me čeka sutradan… DAN D…dan kada će Dora i kolega Deker (o)braniti boje svog dioničkog društva.

…nastavlja se…

 

Ostavite komentar

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s