Davno je prošlo vrijeme kada je upoznavanje ljudi preko Interneta bilo rezervirano samo za „luzere“ koji si „normalnim putem“ nisu mogli ‘nać komada, pa su bili osuđeni na upoznavanje putem žice, a sad već i preko Wi-Fi-a. Jedno od takvih mjesta bila je i Iskrica, poznato sastajalište svih potencijalnih cyber manijaka, serijskih ubojica i svih onih neshvaćenih romantičnih duša koje su se sakrivale iza nadimaka poput „čarobnjak s ružom 42“. Ok, to sam upravo izmislila, ali znate na što mislim. Ili možda ne znate?
Naime Iskrica.com bila je preteča svim današnjim aplikacijama za upoznavanje „srodne duše“, poput Tindera, Badooa i njima sličnih. A tko god da me pita(o) što pak tamo tražim, imam vrlo logično objašnjenje – istraživačko novinarstvo. To vrlo lako mogu potkrijepiti i s činjenicom da sam zaista novinarka po struci, a hobi mi je pisanje bloga, koji mi je stvarno postao savršen izgovor za sve što radim. Obzirom da je istina uvijek negdje na pola puta, možda sam između ostalog i ja samo jedna od 3 milijuna korisnika uvjerena u ideju da sam svega jedan klik udaljena od svoje druge polovice. HOW; YES; NO!
Ako ste čitali moj post „savršen muškarac postoji u s/novi(na)ma“, onda će vam biti jasno da ja u takvu ideju ne vjerujem od samog starta, ponajviše zato što mi je nezamislivo danas-sutra prepričavati svojoj djeci priču o tome da smo se njihov otac i ja upoznali na Tinderu! No nakon što sam skinula upravo navedenu aplikaciju, zamijetila sam jedan vrlo simpatičan opis ispod fotke jednog lika: „ako nas pitaju kako smo se upoznali, reći ćemo da smo se sreli u ZOO-u“. Taj vjerojatno isto kao i ja brine o tome da njegova ljubavna priča bude što originalnija, jer svi mi volimo „hollywood“ na ovaj ili onaj način.
Prvo koga sam tamo ugledala bio je Vlaho Arbulić – za sve koji ne znate – zgodan mladić i otac djeteta bivše Ivaniševićeve žene, Tanje Dragović i novo lice naše estrade. Tek mi sad nije bilo niš’ jasno, jer si mislim – dobro što on tu radi? Kad, eto i Janka Popovića Volarića – za sve koji ne znate – naočit muškarac našeg glumišta, inače bivši muž Jelene Veljače, danas navodno u sretnoj vezi s nekom glumicom iz Beograda. No dosta žute štampe!
Gotovo da sam pomalo i uzbuđena, jer ovo je k’o iskrica samo sa stvarnim i zgodnim likovima koji nisu potencijalni psihopati i ubojice, ali od kojih su neki i dalje ZAUZETI pa mi se to malo kosi s cijelom ovom idejom oko pronalaska „srodne duše“. Klikćem sumanuto po sličicama bezbroj muškaraca, ne bih li otkrila još nekog poznatog…a kad tamo, more frajera koje znam i ne znam…
Kolege s posla, bratići, kumovi, frendovi, čupavi, dlakavi, visoki, niski, čubati, zubati, krezubi, polugoli, nabildani, mršavi, debeli, nafrizirani, ćelavi, s autom, bez auta, zgodni, nezgodni, u vezama, bez-veze, sa psom, mačkom, iguanom, zmijom, ženom…pa i mnogi oženjeni….SVI SU GORE!
Tinder naime funkcionira otprilike kao slikovnica u kojoj možeš izabrati između nekoliko rezultata pretrage, odnosno namjestiti svoje postavke profila prema sljedećim kriterijima:
1) tražiš muško ili žensko / oboje
2) u dobi od – do
3) na udaljenosti – u rangu do 150 kilometara
…a za „samo“ 19,99 dolara mjesečno, kilometri se mogu proširiti i worldwide, pa možeš pretraživati i upoznavati ljude diljem svijeta. Tinder nacionale! Kad ti se netko svidi – klikneš srčeko, a kad ti se ne sviđa jednostavno klikneš X-ić… i nikom ništa… Ukoliko je osoba s druge strane također kliknula srčeko, Tinder će ti odmah javiti „It’s a match“… i uz malo sreće, pjevat ćeš stihove TBFa – „dogodila se ljubav“…
Na tebi ili na njemu je da pokrenete komunikaciju… i možda se stvarno dogodi ljubav… (al ne denes!) Ovdje ne moraš sazvat svoj „krizni stožer“ kombinirajući kak’ da mu „uletiš“, jer ovdje su frajeri nešto odvažniji i lakše naprave prvi korak –za razliku od onih u stvarnosti, kad i Godot dođe prije nego li on nešto gukne, a kamo li napravi.
Na skromnom uzorku od svega nekoliko ispitanika, moram priznati da neugodnog iskustva nije bilo. Većina ih je simpatična, ugodna za razgovor, nenametljiva, relativno duhovita i prosječnog kvocijenta inteligencije. No 99% mog dopisivanja je završilo upravo na tome – dopisivanju. Cyber selo veselo! Kao što iznimke potvrđuju pravilo, jedan frajer je ipak bio iznimka. Vrlo brzo smo dogovorili susret, kojeg bi klasificirala kao jedan od ljepših spojeva u životu. Ja koja ne podnosim „spojeve“, naročito ne one na slijepo, a nalazit se s likovima iz cyber space-a je korak do ranjavanja tupom vilicom u lijevo bedro.
Ali, sve u ime istraživačkog novinarstva!
Prvo me iznenadilo što je po kiši izašao iz auta i u maniri pravog kavaljira, otvorio mi vrata. Izgledao je kao i na slici, tako da ni tu nije bilo razočarenja u startu, a potom me odveo u Muzej iluzija. Za moj ukus, stvarno super ideja za 1. dejt, tim više jer sam stalno planirala posjet tom muzeju, a nikako nisam uhvatila priliku – do ove. Nakon što smo razgledali sve varke vlastitog oka, pozvao me da odemo na otvorenje birca njegovog prijatelja. Drage moje dame, koliko inače čekate da vas frajer znakovito upozna sa svojim prijateljima? Ja sam njegove – redom simpatične, fine, drage, ljubazne i druželjubive kao i on, upoznala eto – još iste večeri. U jednom trenutku ponestalo mi je cigareta te sam zamolila jednog od njegovih prijatelja da mi objasni gdje je najbliži kiosk. On je čuo što tražim i samo upitao „koje?“. I prije nego što sam stigla izgovoriti da ne dolazi u obzir da mi on ide po cigarete, on je već bio natrag s pljugama i Mars čokoladicom…Ok, nije mogao znati da od svih mogućih čokoladica, samo Mars baš ne preferiram, ali zato me njegova gesta doslovce ostavila bez teksta.
I nek’ se netko usudi prozvat ga papkom, jer u tom slučaju vam imam za poručit/ponovit samo jedno:
— kad se frajer ponaša prema ženi kao da je princeza, to je samo dokaz da ga je odgojila kraljica.
Večer je odmicala, a ja sam ga promatrala pitajući se u čemu je „katch 22“. Zgodan frajer, bavi se sportom (čitaj isklesan), fin, pristojan, pun manira, drag, ljubazan, simpatičan, vedar, jedan od onih – „svaka majka bi ga za zeta“, a k tome se još i super ljubi… No nešto je ipak u cijeloj toj priči nedostajalo…možda me čitavo vrijeme proganjala činjenica kako i na koji način smo se upoznali te da je sve jednostavno predobro da bi bilo istinito.
Priča je vrlo simptomatično započela u Muzeju iluzija…i završila očito kao još jedna iluzija…
Naime, nakon cijele te više nego zabavne večeri otpratio me doma i otišao. I više se nikada nije javio…
Ok, lažem, javio se sutradan…(samo sam htjela da zvuči malo dramatičnije)… Razmijenili smo par lijepih prijateljskih poruka i od tada se stvarno više nikada nismo čuli. I nije mi žao zbog toga. Zapravo mi je na ne neki čudan način laknulo, jer mi se nije dalo objašnjavati da meni to ipak nije „to“, unatoč tome što je dejt bio i više nego idealan. Možda sam mogla isforsirati drugu šansu, ali čemu kad je on ionako odlučio za oboje. Koji je bio razlog da on završi našu priču i prije nego je počela – ne znam, ali on si ga je našao, baš kao i ja:
Neću „ljubav“ koju si mogu downloadat’!
A onda je možda ipak i moja baka u pravu kad kaže „ma nemoguće da baš sa svima njima nije nešto u redu, ja mislim da si ti previše izbirljiva!“ Činjenica je da imam visoke kriterije, a jedan od njih je da moj muškarac nema kaj radit na Tinderu i tome sličnom. To možda nije kriterij, ali je uvjerenje, jednako kao što vjerujem da je na kraju krajeva i psihopata oko nas više offline, nego online.
Većinu frajera, poznanika i prijatelja koje sam imala prilike upitati zašto su uopće na Tinderu, uglavnom navode sljedeće razloge:
1.) iz dosade
2.) taman kad legnem prije spavanja bacim oko ak’ ima koji dobar komad da mi zaželi laku noć
3.) puno je lakše i brže tak’ doć’ do neobaveznog sexa, ma što god ti drugi rekli… svi su tamo s jednim ciljem – to get laid a.s.a.p.!
4.) iz zafrkancije, na nagovor frenda
5.) mislio sam da je u igri neka sodoma i gomora, a na kraju sam se dopisivao sa par stvarno kvalitetnih osoba…doduše ne znam kako je vama iz ženske perspektive, vjerujem da je puno više budala s ove strane
6.) isprva mi je bila gnjusna ideja, ali instalirao sam iz znatiželje…sad je postalo čak i zabavno
7.) …u Budimpešti je situacija toliko očajna…i danas sam prvi put upalio Tinder u Zagrebu i bolesno kolika je razlika
Kad sumiram navedeno, dolazim do zaključka da nam je svima na Tinderu i sličnim aplikacijama ipak zajednička jedna stvar – zabava! I dokle god tamo ne tražimo išta više od toga, ideja ne mora nužno biti loša, ali je i dalje sociološki fenomen. Mislim da ne moram dodatno objašnjavati što pod time mislim, jer biti i ostati normalan u današnjem svijetu – pravi je luksuz!
Potpisujem krvlju da 100 puta mogu biti u krivu, čak i onda kada sam 100% uvjerena da sam u pravu. I dok se s jedne strane čini da se sve više udaljavamo jedni od drugih i u nedostatku vremena tražimo rješenja putem moderne tehnologije i svih njenih novotarija, s druge strane ipak žudimo za onom pravom iskonskom bliskošću. Jedna od onih kakva se očituje u slučajnom pogledu dok ispijamo kavu u najdražem kafiću, osmijehu dok kupujemo novine i u isti mah zgrabimo iste, kad se spotaknemo, a netko nas uhvati za ruku…jedan od onih slučajnih susreta kojima ne može parirati niti jedan klik na prvi pogled.
Znam, znam, nema mi pomoći…Disney je učinio svoje.
Foto: Facebook screenshot / Zoran Šprajc / vijesti.rtl.hr / http://web.burza.hr
Ali zato mi je drago da je onaj Mali iz tramvaja upravo na jedan staromodan način krenuo u potragu za svojom nesuđenom crvenokosom ljubavi. Drago mi je da mu se Crvenokosa javila, makar se ispostavilo da je zauzeta. Drago mi je da među budućim naraštajima postoje oni koji se (još uvijek) nisu i ne žele otuđiti. Oni koji vjeruju… i žele vjerovati… U zbilju. U opipljivo. U stvarno. U okus…i miris. Čak i ono neopipljivo, ali da je dio istog zraka kojeg DIŠU… Vjerovati da su bajke moguće, moja je osobna utopija, no u virtualnom svijetu koji nam se čini tako blizak i tako dostupan – dovoljno je isključiti struju i, ‘gle, već nas više nema. U stvarnom životu, ako nam je suđeno – pronaći ćemo se i u mraku ili kako je Šprajc poručio Mihi: “možda samo u drugom tramvaju”…jer „Čovjek samo srcem dobro vidi. Ono bitno, očima je nevidljivo“.
Dora Pandora 