Traje li ljubav tri godine?

Eno me na Korčuli, točnije u Lumbardi, sunčam guz ispred Beach Bara, spajam kraj s krajem ali spajam i vikende. Kao pravi Hrvat – na kredu, jer mi je nekak’ draže se kupati u moru nego doma u lavoru. Špeksi se igra vodiča, naganja grupu Francuza po Smrču, vozi ih na kajacima, a ja čitam kako „Ljubav traje 3 godine“. Dan za danom koji sve više podsjeća na onaj ubitačno dosadan film „Beskonačan dan“, uvaljana u ležaljku kao prava šinjorina iz Zagreba, promatram ispod šešira i pogledom ispod obrva što li se sve zbiva oko mene.


Dolazim do zaključka kako ljubav ne traje 3 godine…ljubav ne traje…nema je!

Osim cvrčaka i omiljene mi Café del Mar chill-out glazbice, moju savršenu zen zonuremeti mala koja reve preko 300 decibela (dok je prema Pravilniku o najvišim dopuštenim razinama buke u zoni namijenjenoj odmoru, oporavku i liječenju do 50 dB).

  • Žena: Odi molim te detetu po sladoled (čitaj po zagrebački, ne po Vuku)
  • Muž: Joj daj me ne gnjavi, odi im ti po sladoled

– ona ustaje, odlazi klincima po sladoled
– on leži i gleda odakle ide vedro
– pritom kuka i žali se susjedi za koju sam do malo prije bila uvjerena da je njena svekrva, međutim staje u ženinu obranu, dakle nije njegova mater.

  • Nastavlja u revijalnom tonu: “Ona ima mengu i sad ja moram po sladoled. Stalno nešto. Daj ovo. Daj ono“.
  • Susjeda: „Ma joj daj pa pusti je, nije joj lako“

(jesam li napomenula da se sladoled nalazi na ravno 2 metra od njihovih ručnika?!)

  • Muž: „Ma puštam je, stalno je puštam. Previše joj puštam“

– eno je, vraća se s klincima, ližu sladolede, konačno su ušutkani, a on i dalje leži i zuri u sunce.
Ako je suditi po naslovu knjige – njima su davno odzvonile te 3 godine…

Uzimam predah od knjige i bacam se na domaću žutu štampu, tamo pak sve vrvi od ljubavi i onim najljepšim počecima u prva 3 mjeseca. Te razmjenjuju nježnosti, te su u zagrljaju voljene osobe, te uživaju u prvom zalasku sunca, a imam neki osjećaj za feeling kako ću te iste parove gledati u brakorazvodnim parnicama, pardon, na naslovnicama za ravno 3 mjeseca … ili 3 godine kako tvrdi ovaj francuski pisac.

U maniri beskonačnog dana, eto me opet na mojoj ležaljci, banjada odrađena, bijela kavica ispijena, red je na istraživačkom novinarstvu i pitanju koje mi nameće knjiga u ruci – traje li ljubav 3 godine?

U tom trenutku zazvoni mi mobitel.

  • Neli: Kaj ima?
  • Pandora: A evo ništa, živim „Beskonačan dan“ i čitam kako „Ljubav traje tri godine“.
  • Neli: I?
  • Pandora: Frajer je dosta realan pa zato ispada da je knjiga pesimistična (pesimisti su ionako samo bolje obaviješteni optimisti), ali po ovome što se svakodnevno zbiva oko mene na plaži – potpisujem sve navedeno. Doduše, on piše o svom preljubu, kako mu je nakon tri godine braka žena na odmoru pronašla sliku i ljubavna pisma u torbi koji su pripadali drugoj ženi, a on se nije ni pokušao izvući, već je jedva čekao da se vrate doma i da ga ova zatraži rastavu. Tvrdi da se lako zaljubiti, ali da je nemoguće tu ljubav zadržati dulje od tri godine, dok njegov propali brak očito samo potvrđuje tu činjenicu.
  • Neli: Ah, klasika. Ali onda više ništa nema smisla. Nema nade za nas.
  • Pandora: Nema.

Sat vremena laprdamo iz šupljeg u prazno, solimo pamet jedna drugoj i vodimo ONE razgovore o smislu života, jer smo strašno pametne … imamo jedno četiri braka iza nas, od toga po dvoje djece iz svakog, jel … Al mi znamo! I zato smo solo. Jer mi znamo … i neće oni nas žedne preko vode.

Jučer je bilo otvorenje Boogie-Jungle-a, diskača u Korčuli, pa su domaći momci došli do Lumbarde na kupanje kako bi lječili mamurluk.
Kreće red telefonskih poziva:

  • „Ma jesan brale, ubija san se totalno, a bila je i ona mala šta radi doli u restoranu ispod mog dućana…e ona, da, šta me nije fermala pe’ godina, a jučer kad ja nju nisan ferma, eto nje do mene…A e, izać ćemo na piće, ima dobru cicu, a e, i guzicu, ma nije loše, samo ‘naš brale, lito je tek počelo, pa neću se sad vezivat…a e….“

Poziv drugi:

  • „A slušaj, ne znan ja odakle je došla, ali ima super tilo. Sva je nepeta. Ma jasno prijatelju, to triba uzet i sprida i straga…“

I tako je ljeto službeno počelo…a ljubav traje 3 godine…navodno….

Pacam se tako na vrelom korčulanskom suncu, kad li eto novog bračnog para s curicom u dobi od cca 4 godine. Gledam ženu, trbuh prepun strija. Momentalno pomišljam da skoknem do dm-a i uzmem jednu tubicu kreme protiv istih pa da odmah krenem mazati svoj 3-mjesečni trbuh (nisam trudna samo tako izgleda), ne bih li unaprijed spriječila nešto što mi izgleda gore i od celulita. On pak ima razvaljeni nožni palac, čiji je nokat poprimio boju trule trešnje. Fuuuj mislim si, ipak ima nešto gore od strija.

  • Ona – Njemu: „ajd majke ti, ustani i idi maloj napuši šlauf i rukaviće vidiš da su joj se ispuhali“

(ona leži, on sjedi i pije pivo – znamo kako ide rima)

– dižem pogled, mala samo što se ne utopi u plićaku

  • On: „Pa dobro sad sam sija, pa šta uvik ja moran ?!?!“
  • Ona: „Aaaaaaaajde više, neć’ se ja sad dizat, idi joj napuši!!!“

– nevoljko ustaje, dotetura do plićaka s čikom u ustima

(ps. malena je dobra k’o kruh / dijete za poželjeti / ne cendra / ne zahtjeva)

I ovi su očito nadmašili svoje 3…


Dugo nije pala kiša…i onda je pala, a moj se „beskonačan dan“ pretvorio u jedan kvalitetno iskorišten. Otišla sam u šetnju Korčulom i iznova se divila ljepoti svoje domovine. Divna je. Romantična. Pustolovna. Čarobna. Marco Polasta. Jedan od onih gradova (otoka) u kojem poželiš uhvatiti svoju ljubav čvrsto za ruku i pohvatati se u jednoj od mnogobrojnih skrivenih uličica.

Ali ne i ja. Ja koristim tajnovite uličice za selfije … i onda to izgleda ovako nekako „ja, ja ja, evo malo ja, dugo dugo nitko, pokoji micek, malo Korčule i gle opet ja“. I taman kad sam se odmakla od živopisnih prizora koji idu u prilog knjizi, začujem gromoglasno beštimanje. Svađa. On i ona. Jasno, tko drugi. Lagano mi se ruke tresu od deračine koja tutnji mojom romantičnom Korčulom, pa i selfiji ispadaju nešto mutniji. Ne dam se smesti, bitno je da uvjerim fejs naciju kako mi je lijepo, bez obzira što sam na slici samo ja. Zvučna kulisa se ionako ne vidi na fotki, stoga mogu svakog zavarati kako je posrijedi čisti zen, a s filterima lijepi brončani ten.

Od svih spomenutih materina, jedino što uspijevam razaznati je da mu je skuvala ručak kojeg ne bi ni pas taka. Čini se kako i u Ulici don Luke Depola ljubav traje 3 godine.

Šećem dalje, kad li ugledam svoju prvu ljubav iz djetinjstva. Drži s obitelji nekoliko dućana s prekrasnim ručno izrađenim i unikatnim nakitom. Poziva me na kavu. Pokazuje mi slike svoje princeze, priča o novome stanu kojeg je kupio i kako se ubrzo sprema za Zagreb na neku momačku. Pita me jesam li se udala.
– Nisam, ljubav ionako traje tri godine. Gleda me u čudu s jedno pet upitnika iznad glave. Nasmijem se, srknem gutljaj kave, a on nastavi priču o svojoj uobičajenoj svakodnevici. Na odlasku me vodi u razgledavanje dućana i daruje mi tirkiznu narukvicu, a ja sretna k’o malo dijete. Iako je srce ludo kucalo prije 15 godina, pokloni ženi komad nakita i nakon tih 15 – zaiskrit će joj oči kao da je bilo jučer.

Ljubav traje 15 godina!

Ma moš’ mislit…ali zaista lijepa gesta. Ako čitaš – hvala još jednom.

Sviće novo jutro, ali ne i nova scenografija. Eto me opet u Lumbardi, ležim na ležaljci i voajeriziram obitelji na plaži. Ispred mene su našlihtani Švabi. Po dvije mame na ležaljkama i četvero djece koja sjede na ručnicima po veličini i uzrastu. Vidi se da je ovo u maniri Hitlera „red, rad i dosta plina“. Mame truse pivce za živce, a klinci uspravnih leđa tamane sladoled. Muk. Tišina. Nema micanja. Pridružuju se i brkati očevi, djeca ustaju i pozdravljaju ih kao u bečkoj školi.

Mislim si, ne bi bilo loše tako odgojiti djecu – sjedi tu i čmrlji dok ti ćaća ne dođe i pusti mater da loče na miru.

Prije povratka u Zagreb, odlazim na posljednju večeru i tamanim brodet od hobotnice koja je apsolutno moj najveći i vječni hit svakog morskog jelovnika. Puše bura. Svjedno se spuštam na plažu, rasprostirem ručnik i čitam posljednje poglavlje nadajući se kako ljubav ipak ne traje samo tri godine.


I gle čuda, ne treba suditi knjigu prema koricama. Ljubav ne traje tri godine – priznaje i sam Frederic Beigbeder. Ne znam jel’ od vjetra, sreće ili neke čudne sjete dok sunce zalazi, zatvaram knjigu i ronim suze. Mislim da je to ipak od poimanja stvarnosti, odlaska natrag u Zagreb i povratka na posao. Da, bit će da je to. Ma ne plačem mama, o ne, ma kakve emocije…Ne zovi mama, ma ne zovi doktora, jer nema lijeka protiv tog otrova.

Zovem Neli.

  • Pandora: Imam sretne vijesti! Ljubav ne traje tri godine.
  • Neli: nego 4 jel’?

Prasnemo u smijeh…

Ma tko ne voli happy end….

ps. ne znam jeste li primjetili, ali ako malo bolje pogledate zadnju fotku, vidjet ćete kako je sasvim slučajno odrezana upravo onoliko koliko treba da  LJUBAV TRAJE ;

Ostavite komentar

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s