Cirkus u opisu posla

Scena 1, pokušaj 2.
„Hello, do you have a table reservation?“ Neda mi se izmišljat topla voda pa odgovaram kratko „No“…s najtoplijim mogućim smiješkom …Pojavljuje se neka ženskica s popisom i šapće gorili na uho da nas pusti. Ulazimo u klub, a prvo što ugledamo na vratima je čovjek od 2 i pol metra, dok tri metra dalje pleše patuljak na mjestu koje je obično rezervirano za go-go plesačicu. Prilazi nam Nastor – jedan od domaćina i izražava nam dobrodošlicu u klub Cirkus! (no shit Sherlock!)

Iako nam je dotični Cirkus po svemu sjeo iz prve, nismo odoljeli svratiti i u Cavalli kojeg navodno posjete i J.Lo, Carmen Electra, Chris Brown, Vin Diesel itd…. Na dotičnoj stazi slavnih, bilo je više nego jasno da ovome klubu nedostaju 2 najveće zvijezde …Vicko & moja malenkost! Vicko na sebi ima majicu s natpisom „I need a $$, a ja blistam u plavoj haljini s „Hurem“ ogrlicom oko vrata i šljaštećim štiklama na kojima bi mi pozavidio i sam Cavalli.



Foto: facebook.com/CavalliClub

Dolazimo pred glavni ulaz u klub, a kad tamo – scena 1, pokušaj 3.!
Odmah nam je postalo jasno kako nam ovdje neće proći niti jedna priča, a kamo li neki Eddie, pa ni sam Puff Daddy. No, ako sam preko reda sredila lampione na Dolcu, zašto ne bih i upad u neki Cavalli club u Dubaiju.

Here we go again…
Cavalli teta: „Do you have a table reservation?“
Pandora: „yes of course!“
Cavalli teta: „please give me your name so I could search for your table“
Pandora: „Well, we’re not really sure, because we are from Russia so it is very hard to pronounce it in Arabic, but we think it is mister Mohamed Abdul…”
Cavalli teta: „Ok, let me check….“

——————————————–IN PROGRESS————————————–

(gorile nam upućuju pogled ispod obrva, a Vicko i ja se preznojavamo)

Cavalli teta: „Well madame, there is a name Muhamed Abdul, but it says that reservation is for a four – MEN“

——————————————TELEĆI POGLED————————————-

Super, pogodila sam ime, pa čak i prezime, ali ne i spol ljudi za stolom. I tako mi stojimo ispred kluba, sigurni u namjeru da uđemo makar nam bilo zadnje u životu. Odjednom dolazi neka nova teta raspitujući se u čemu je problem, ova druga objašnjava situaciju, treća zove nekog na voki-toki, a mi se pravimo kao da pola toga ne razumijemo jer smo ipak Rusi. Dosjetim se kako bih mogla iskoristiti broj od Gospona Zahida i dajem teti da ga nazove, u nadi da će joj reći kako je sigurno netko od prinčeva unutra.

Naravno da vode razgovor „lud, zbunjen, normalan“ jer on mumlja na arapskom, a ona objašnjava svojim istančanim britanskim naglaskom. Igramo na posljednju kartu – toliko ćemo im dosaditi da će nas jednostavno morati pustiti unutra. I bješe tako … Neki ukočenko nas je otpratio u lift iz kojeg smo izašli pravac na podij. Gorile su ovdje u bijelim odjelima, sa stropova ponovno vise lusteri od kojih možeš oslijepiti, a mi smo sa svojom pojavom tako upadljivi da svijetlimo jače od najjačeg reflektora. A kako rekoh, nije zlato sve što sja. 🙂

S velikim straho(poštovanje)m prilazimo šanku na kojemu relano vise luzeri. „Prava“ ekipa je za separeima, a mi drhtavim rukama otvaramo cjenik pitajući se hoćemo li si ovdje moći priuštiti barem vodu. Od brojki nam se vrti u glavi, a nismo si još niš’ ni popili. Konobarica nas gleda s gražanjem kao da smo ispali iz kokošinjca pa nam sad perje leti iz usta, stoga naručujemo gin-tonic kako bi joj barem nakratko maknuli taj kiseljak s lica. Promatramo ljude oko sebe, svi su redom uštogljeni kao da su ovdje po kazni i nitko se ne zabavlja.


Foto: facebook.com/CavalliClub

Što ti onda vrijedi i taj Crystal na stolu i zgodne kokice koje umjesto da plešu, sjede i zijevaju. Do nas stoje tri frajera za šankom i odmjeravaju. Jednom se osmjehnem i dobacim „Don’t worry, he’s just my brother“… Jedan odmah došeće do nas i predloži nam okladu – ako pogodimo iz koje zemlje dolazi, on okreće rundu, a ako mi izgubimo …NE – mi si ne možemo i ne smijemo priuštiti taj luksuz da izgubimo…

Vicko se jako dobro kuži u zemljopis i takva neka pitanja s Milijunaša, stoga pristajem(o) na igru. Imamo pravo na tri pokušaja. Dok Vicko pogađa, ja se šuljam do njegova dva prijatelja i postavim blitz(krieg) pitanje kao da se radi u najmanju ruku o pitanju života i smrti: „Please tell me where is your friend from???“ Vratim se i pobjedonosno dreknem: „you’re from Jordan! Now you get us a drink! Frapiran mojom inteligencijom i snalažljivošću ne pristaje na poraz, već me optužuje za prijevaru. Nadodajem:

well, when you play with a big players, first rule is to set up the rules…and don’t hate the player- hate the game!

Sada je naša igrarija zaintrigirala i njegove prijatelje, pa se i oni uključuju. Ovoga puta njegov prijatelj traži da pogodimo koliko ima godina i ako uspijemo – mora okrenut dvije runde – za sebe i za frenda, a ako izgubimo, poništava se prva oklada.
Fulali smo za jednu godinu ….i ostalih suhog grla …baš kao i oni!

Shvativši da smo u Cavalliu jamili što smo jamili, odlučujemo se vratiti tamo gdje nam je i mjesto – u Cirkus!
(punim pravim imenom Cirque Le Soir)

Sada je pak repina i tamo, ali Bogu hvala gorila nas propušta ispred svih, tako da smo se na koncu ipak malo posipali zvjezdanom prašinom. Eto opet Nastora, šapuće mi nešto na uho, ja klimam glavom jer po običaju sam br.1 nagluha, br.2 u većini slučajeva nezainteresirana ili br.3 potpuno odsutna. Stiže s dvije čašice nekog tirkiznog pića, koje naravno Vicko i ja objeručke prihvaćamo. Nastor nas odvodi do separea i nazdravlja nam. Za nekoliko minuta eto njega opet, ovoga puta s malom crnom knjižicom u kojoj se nalazio ni više ni manje nego račun za dotična pićenca. Uzme bateriju i posvijetli mi iznos ….nešto manje od 600 kuna…Triježnjenje u sekundi!

I tako je Cirkus postao bogatiji za još 2 majmuna!


Foto: http://www.cirquelesoir.com/dubai

Izvukli smo iz džepova sve što smo imali i nastavili pijuckati dotično piće kao da je eliksir sreće. Znala sam da će nam Eddie (Sugar Daddy iz prvog nastavka) kad tad doć’ na naplatu… Do nas su sjedile tri grazie, ali ne iz Croatie, za čijim se stolom caklilo nekoliko flaša alkohola, od kojih je jedna bila XXL DUDA. Kada su se napile do krajnjih granica, tu se ubacio Vicko s lažnim pokušajem osvajanja. Ah, tko bi odolio Vickovom šarmu, a onda je jedna povraćala. Ne od Vicka, nego od nehumanog unosa promila u organizam. Tad je u pomoć uskočila „sestra“ – Dr. Pandora.

Brzo sam izvadila led iz kible, krenula joj trljati vene i potiljak da barem malo dođe k sebi, naručila joj vodu i sklonila kosu s lica. Njene prijateljice su bile izuzetno zahvalne na mojim sve izraženijim majčinskim instinktima, jer su – jasna stvar – imale daleko važnijeg posla u 3 ujutro, nego li se pobrinuti za svoju prijateljicu …No, tko sam ja da im sudim? Ipak su se revanširale na način da su nam momentalno ustupile svoj stol i sve što se na njemu nalazilo, uključujući i dudu koje smo se najviše htjeli dočepati.

Naime, imam fetiš na dude od malih nogu (koliko god vam to sad čudno, pomalo kinky zvučalo). Mislim da ne postoji slika iz mog djetinjstva na kojoj me se može vidjeti bez nje, kojoj sam čak veli mama i tepala „dudica, dudica, moja dudica“. Jedinu traumu koju sam pretrpjela u djetinjstvu bila je upravo vezana za moju dudu varalicu. Smatrajući da će „dijete iskriviti zube, pa fufljati“, netko (navodno baka i ostatak natzi porodice s te strane – jer ne želim prihvatiti mogućnost da je i tata sudjelovao u toj uroti) je izvršio pritisak na mamu da me tog Uskrsa riješi najdraže mi stvarčice u djetinjstvu. Kada su me obavijestili da je uskršnji zeko odnio moju dudu, uslijedila je apokalipsa.

I tako 26 godina poslije, eto mene oči u oči s mojom dudicom …i to ne varalicom, pa ni punjenom Frutekom. Ova jest bila punjena voćnim sokićem, ali koji je doooobro fermentirao. Vicko je otkrio nove „sestrice“ i toliko se udomaćio za dotičnim stolom, da je počeo častiti okolno društvo pod motom „runda za sve!“. Pridružuje nam se i Visoki. Na kraju je ispalo da smo ipak OPET prošli „đabe“….ok skoro!


Foto: http://www.cirquelesoir.com/dubai

Nakon cijelo noćnog cirkusiranja, sutradan je došlo vrijeme za posjetiti vjerojatno jedan od najvećih trgovačkih centara na svijetu – Mall of Emirates.
Potpuno dekintirani, sjedamo na metro umjesto na taxi, i stižemo pred shopping centar u kojem vrvi milijarda ljudi. Mamurni šećemo pored stotina nepreglednih trgovina, bacajući pogled na stvari za koje unaprijed znamo da ih si ne možemo priuštiti.

Svejedno ulazimo u Gucci za po kući, Armani za po vani, Pradu jer smo u jadu, i Versace gdje Vicko isprobava zlatne gaće.
(ok, to sam izmislila zbog rime)

Naravno da ništa ne isprobavamo jer nas i ovdje gledaju k’o da smo trkaće kokoši. Siti svega, odlazimo na mjesto primjerenije našem džepu – na K(a)ramu i Golden Souk.To vam je al pari našoj Konjščinskoj u Dubravi. Vicko je uzeo u razmatranje jedno par Rolexa koje su mu zdušno izložili, a ja sam isprobala Đimi Ču cipele od “p-r-a-v-e” kože koje su smrdjele ravno do Kine, okleM su i došle.

Odjednom nam uletava neki Indija(na)c i nudi nam odlazak u SECRET SHOWROOM…“to show us some REAL stuff“.
Već se vidim s ganz neu Birkinicom i nagovaram Vicka na put u nepoznato i potencijalno odstranjivanje organa, bijelo roblje ili već nešto u tom stilu što će nam svakako priuštiti i show program, a mojoj mami lagani infarkt dok ovo bude čitala (ma koliko god ona navikla na moje eskapade). Samo da napomenem da smo mi ovdje daleko od onog Dubaija koji slovi kao najsigurnija zemlja na svijetu, s nultom stopom kriminala …ovo je Čutkovec treće vrste, dubaijski harlem & bronx, mjesto gdje je i Bog i vrag i rek’o laku noć …ali who cares, bitno da se ja dočepam šaneluše!

Pratimo Indij(an)ca koji nas odvodi do neke (sumnjive) zgrade, ulazimo za njim u lift koji nas vodi na 3. kat. Već vidim kako ostajem bez jetre ili bubrega, ako ne i dva, no što je jedan moj organčić u usporedbi s najnovijom Vujtonovom kolekcijom! Čovjek otključa vrata, a kad tamo – stvarno torbe, marame, cipele, naočale, satovi, šalovi IDENTIČNI onima koje smo imali prilike vidjeti par sati prije u Mall of Emirates. Osim što mi čovjek upaljačem pali torbu da mi pokaže/dokaže kako je od prave kože, u svakoj od njih se nalazi i certifikat/kartica kojom se potvrđuje da je ona „ORIGINAL“…odnosno vjerodostojna kopija.

I sad ti meni reci koliko čovjek mora biti opterećen nekom fiksacijom u glavi, da fura torbicu s „potpisom“ bio on pravi ili kopirani? Meni moram priznat nisu jasne ni Picassove slike, pa opet netko za njih plati onoliko koliko ja neću zaradit da tri života živim. Koliko od njih kupi takvu sliku zato jer mu se doista sviđa ono što je na njoj, a koliko je onih koji je vole imati na zidu samo zato što na njoj piše Picasso? Ja recimo na svome zidu imam sliku koja za mene ima najveću vrijednost jer ju je naslikao moj tata, i nijedan Picasso, Van Gogh ili Monet je ne bi nadmašio. Nažalost, i ona će baš kao i njihova remek djela postati meni najvrjednija kad jednoga dana ni mog oca više ne bude….

No da se vratim na fejkuše….ok, kao prvo, kopija nikad ne može biti dovoljno dobra kao original i bez obzira što nitko možda ne bi skužio – vi biste znali. Original ili kopija, meni je to jednako smiješno i suludo kao i ove njihove „nindže“ (one skroz zamotane i prekrivene) koje ispod tog crnog ruha imaju na sebi robu u vrijednosti vjerojatno 15-tak somića eura, ali to isto zna samo ona.

Sad vam vjerojatno nije jasno zašto sam onda uopće pošla u izvidnicu i gotovo riskirala život za fejk torbicu… E tu je nastupio očito moj novinarski duh i karakter koji me vječito proganja, pa sam u maniri Dore Explorer otišla sam za pričom …i preživjela!

Naime, kad smo izvizitirali cijeli dućan, pardon, stančić s čak tri skrivene sobe i pregledali sve stvarčice u najmanju ruku kao da smo carinska inspekcija, odlučili smo jednostavno ništa ne kupiti. Bez puno objašnjavanja izbačeni smo skoro pa naglavačke, jer svugdje na svijetu vrijeme znači novac, a mi smo Indij(an)cu oduzeli dobrih 45 minuta. Istrčali smo iz dotične zgrade kao da je u plamenu, zaustavili prvi taxi i uputili se na tržnicu zlata…

Nakon pet dana Dubaija, polako postaneš imun na sav taj kič i blještavilo, no kad stigneš u ovaj kvart osjećaš se kao Alibaba kad je prvi put izgovorio „Sezame otvori se“. Od silnoga blaga, mi smo se uspjeli opskrbiti samo sa suvenirima, jer nam je još samo za to ostalo novaca prije povratka u Zagreb…

Summa summarum, posjet Dubaiu prošao je iznad mojih očekivanja …a pisati ovaj polu-putopisni blog bilo je veliko zadovoljstvo, jer sam se sa svakom riječju prisjetila nezaboravnih trenutaka te ih ponovno proživjela u svojoj glavi i barem se u mislima vratila u tople krajeve…
daleko od ove hladne realnosti …

Ono čemu sam ovdje svjedočila, svakako je činjenica da se neke stvari zaista ne mogu kupiti novcem…
Za sve koji ne znate, to su znanje i iskustvo, povjerenje, strpljenje, zdravlje, unutarnji mir, pravi prijatelji, poštovanje, sretna obitelj, sreća, vrijeme i LJUBAV…Tom popisu bih dodala i uspomene.

Po svemu sudeći rekla bih da sam jedna od najbogatijih osoba na svijetu … zdrava sam, imam obitelj koja mi je bezuvjetna podrška u životu, prijatelje koji me prihvaćaju sa svim mojim manama i vrlinama, na unutarnjem miru radim svakodnevno, a životne nedaće gledam kao iskustvo iz kojeg uvijek naučim nešto novo…

A ljubav?

Baš kao što i šećer dolazi na kraju, ona će doći kad bude vrijeme da sreća ili nešto slatko –pokuca na vrata…

Ostavite komentar

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s