Šeik, baby Šeik!

Prošla je ravno godina dana otkako smo Vicko (moj najbolji prijatelj) i ja posjetili Dominikansku Republiku…i shvatili kako je došlo vrijeme za novu avanturu…ovog puta odlučili smo osvojiti Bliski istok! Da budemo precizni, ja sam došla na ideju osvojiti nekog Šeika, jer tek što mi je istekla posljednja rata na Amexu za Dominikanu, ja sam već peglala novu destinaciju – Dubai!

Ne ležim(o) na milijunima baš kao ni naši starci, ne prostituiram(o) se u slobodno vrijeme i nemam(o) honorarne poslove, koji bi nam mogli priuštiti sve naše egzibicije i fix ideje…ali to nas ne sprječava da živimo kao da sutra ne postoji. U svakom slučaju, to vam je najbolji recept za dovest se u minus na tekućem računu i po svim kreditnim karticama…za sve ostalo tu je Mastercard – NOT! Iako zaista živimo izvan svih svojih mogućnosti, ne žalimo ni sekunde, a ni lipe potrošene na naša putovanja.

Po običaju, prije puta ne spavam cijelu noć jer imam „reisefieber“ (putnu groznicu) i krećem s pakiranjem kofera u zadnji čas…Gledam kroz prozor kako pada snijeg, a istovremeno iz ormara izvlačim ljetnu garderobu i sandale. Neopisivo me veseli činjenica da ću se barem na nekoliko dana riješiti čarapa (koje ne podnosim, pa iz istog razloga čak i zimi nosim samo stopalnice) i već sljedeći dan prošetati bosa pješčanom plažom…

Vicko me nervozno iščekuje, jer i sam pati od putne groznice i nema 5 minuta mira kad treba negdje krenuti. To ide toliko daleko, da na primjer kad je dogovor u pola 8 (pritom on zna da ja vječito kasnim), on dođe po mene u 15 do 7. Sreća pa sam ovoga puta je dolazila po njega, a po nas Gea Tours. Obzirom da smo morali štedjeti na svemu, najjeftinija opcija nam je ispala tako da letimo iz Beograda za Abu Dhabi. Sjedamo u kombi i pičimo na aerodrom.

U kombiju je sveukupno 7 putnika, od toga jedan novinar iz showbiznisa koji nema izbora, nego se smjestiti na sjedalo u sredinu obzirom da i Vicko i ja želimo sjediti pored prozora. Znajući gdje i čim se bavi, suptilno odrađujem PR za svoj vlastiti blog i šatro ispitujem Vicka jel’ pročitao zadnji (od 2). Naravno, novinar Shorty (visok metar i šumska jagoda) ubrzo se uključuje u naš razgovor i zainteresirano kreće ispitivati o mojim novinarskim potezima.

Predlaže mi novu temu za blog: „Kako sam otišla u Dubai i nisam postala prostitutka“…Kolutam očima i mislim si, dragi moj, to što si ti isključivo okružen tim i inim tetama, pa bi i sam dao guze za Pradinu, Louis Vuitton ili Marc Jacobs torbicu, ne znači da upravo pored tebe ne sjedi žena koja bi također voljela posjedovati jednu takvu, ali da si je pritom SAMA priušti ili u najgorem slučaju od voljene osobe koja je igrom slučaja imućna, pa je to dobitna kombinacija. Shorty nastavlja masno tračati dotične tete, starlete i one sa estrade, ali nakon svih pikanterija koje smo saznali, ruku na srce i nismo bili pretjerano iznenađeni.

Dotične ni najmanje ne osuđujem, jer svi mi imamo izbor – ovakav ili onakav, ali ne i želudac!

Od kad sam svojima priopćila da letim za Dubai, krenula je zafrkancija oko toga hoću li uhvatiti kojeg Šeika. Googlam slike i vidim da ima stvarno i jako zgodnih, ali me starci upozoravaju da su oni najbogatiji ujedno najdeblji i najružniji…Ne dira me preveć, imaju i oni sinove, zgodne, lijepe i mlade…naći se valjda jedan i za mene! Objašnjavam im kako Vicko i ja namjeravamo izvesti scenu iz filma „Nemoralna ponuda!“ (btw – ako niste, toplo, najtoplije preporučam da ga pogledate!)

Šeik će ponuditi Vicku milijun dolara da provede noć samnom….a Vicko će to objeručke prihvatiti. Doduše, poznajući Vicka, prvo će se ipak cjenkati, milja gore, dolje.

I tako se za našim nedjeljnim ručkom pokrenula nova tema „za koliko si spreman potpisati ugovor s vragom?“. I poštenog čovjeka se može (pod)platiti, samo ga treba pošteno platiti. A ja sam vrlo poštena 🙂 Definitivno smatram da svatko od nas ima svoju cijenu, no dok nisi doživio takav upit i koferčić s pravim novčekima ispred sebe, možeš samo pucati u prazno, cjenkati se sam sa sobom, glumiti lažnog moralista…ili jednostavno ostati čovjek. Ono što se uvijek zapitam kad na takvo nešto pomislim je – bih li se mogla ujutro pogledati u ogledalo i vlastite oči, te postati svjesna da sam si odredila cijenu i da me u konačnici netko kupio.

Obzirom da još nije naišao ni Robert Redford, a ni Šeik, ja ću razmišljati kao 50cent – „get rich or die trying“.

Nakon 5 sati vožnje ZG-BG, tri sata čekanja na aerodromu, konačno se ukrcavamo na avion i za gotovo pet sati slijećemo u Abu Dhabi. Prvo što smo ugledali na njihovom aerodromu bio je zlatni Porsche, vrlo jasan znak da smo stigli u „bling bling“ zemlju. Sjedamo na bus koji nas vozi za Dubai. Kroz prozor promatramo zavičaj i nismo u nekom transu. Zgrade koje sežu u nebesa, zgrade, zgradurine, zgrade i gle čuda…još malo zgrada od 189203745 katova i 3907589128 metara, te tu i tamo poneka džamija koja popravlja dojam obzirom da su uistinu predivne.

Stižemo na autobusni kolodvor u Dubai, mijenjamo Eure/Dolare u njihove Dirhame s čijim se preračunavanjem borimo naredna tri dana, dok nam ne postaje jasno da nam je najbolje sve množit s 2 i tako dobit cijenu u kunama. Odlazimo na WC, u kojem se možete također i otuširati, a nakon što operete ruke, ovdje će vas čekati i losion. Sve je čisto i mirišljavo do mjere da biste mogli jesti s poda, a ponavljam nalazimo se na AUTOBUSNOM KOLODVORU!

Sjedamo na taxi i ne možemo dočekati dolazak u hotel jer ne znamo za sebe od umora i neispavanosti. U sobu ne možemo ući prije 14h, a na našem satu je tek 9:30 ujutro po njihovom vremenu, (znači 5:30 a.m. kod nas). Konačno stižemo u Media One Hotel, za kojim slinimo od trenutka bookiranja, znajući otprilike što nas čeka..

ipak smo Vicko i ja fine guze bez obzira što nam iste utrnu leteći u ekonomskoj klasi…

Oduševljeni smo od predvorja pa sve do 18. kata gdje nas je čekala naša sobica 1815. Cijeli hotel je vrlo moderno i dizajnerski uređen, s raznim promidžbenim materijalima punih neuobičajenih natpisa i doskočica. Još uvijek ne znam što se to nalazilo iznad mini bara – dijafragma ili kondom u jajetu na kojem je pisalo „I got laid in Media One“, no manje bitno jer obzirom da sam bila s Vickom, nisam imala potrebe riješiti misterij što je bilo prije kokoš, jaje ili kondom? Ili možda pak nije žvaka za seljaka.

Odlazimo na 8.kat gdje se nalazi bazen na otvorenom, lounge, bar i pogled na… ne biste vjerovali … zgrade! Ovoga puta je to djelovalo neusporedivo bolje i ljepše nego li iz autobusa, prvenstveno zato jer smo se izvalili na ogromne „krevete/madrace“ i imali pogled na tirkiz, palme i zidove oslikane grafitima poznatih svjetskih dj-eva i glazbenih zvijezda poput Carl Coxa, Pharella itd.

Raspitujemo se o hrani i gdje pojesti nešto dobro, a povoljno. Hotel ima čak 3 restorana i nudi zanimljivu ponudu ručka ali od 12 do 15 sati. Obzirom da je prošlo tri, prisiljeni smo pojesti nešto à la carte. Naručujemo wok s piletinom i rižom…par minuta kasnije stiže tanjur na kojem su servirana dva štapića s piletinom utopljenom u curry umak, a pored toga čips od lososa i nekakav brežuljak od riže s plodovima mora i jajem na vrhu. Ljuto je za poludit, ima previše currya, izgleda vrlo apetitlih, ali zapravo je kako bi moj tata rek’o „niš-z-ničim“!

Do nas sjede dva frajera za laptopom u odjelima, stol preko puta četiri frajera u odjelima – bez laptopa i sve miriši (ili smrdi) na biznis u pravom smislu te riječi. Naš hotel je smješten u kvartu „Dubai Media City“ koji je idealno mjesto za poslovne sastanke, pića, ručkove ili večere, a Vicko i ja u japankama i ručnicima za plažu koji nam vire iz torbi bodu u oko svakog prolaznika koji nas pomalo s visoka gleda pitajući se „iz koje su priče ovi ispali?!?!“.

Nismo sposobni za ništa drugo nego se izvaliti na ležaljku i planirati kako ćemo provesti sljedećih pet dana. Obzirom da je naš bazen loše pozicioniran u ovo doba godine, a zgradurina blokira sunce, odlučujemo se za drastične mjere i poteze. Kako bi nabacili brončani ten, škicamo bazen u susjednom hotelu, preko puta našeg. Njega obasjava sunce i nema žive duše. Odlučujemo se besramno upasti i istražiti opcije.

Incognito ulazimo u lift, a Koso-oki nas upućuje na 9. kat … prolazimo pored neke namrgođene tete na recepciji i nonšalantno se pravimo da smo gosti tog hotela. Eto nas na bazenu! Frka nas je jer smo sami, a i voda u bazenu je ledena što nas ubrzo dovodi do zaključka zašto nema nikoga. Švrljamo po katu i dolazimo do teretane na otvorenom koja zapravo više sliči na neki zabavni park, a ima čak i boksački ring.

U tom trenutku ugledamo kako u našem hotelu počinje akcija. Zabavica u tijeku, dj pegla hitove, likovi s flourescentnim perikama, piju, plešu…a PONEDJELJAK je! Hitamo nazad na naš 8. kat i pridružujemo se veseloj družini…ali iz horizontale… pokrivamo se dekicama i promatramo kako ekipa fešta i pitamo se odakle priča od čednosti u Emiratima s kojom su nas strašili prije odlaska i zbog koje sam ponijela takvu garderobu u najmanju ruku kao da idem na praznike u samostan.

Sviće novo jutro, brzo srknemo kavu (po cijeni od 40 kn!!) i trkom na plažu (taxijem za 25kn).

Nakon konja je teško pasti na magarca, ali još je teže sići s deve.

Bili smo svjesni da nam nakon Kariba lani više ništa neće biti isto, no u Dominikani nije bilo deva, a susret s tim simpatičnim njuškama bilo je nešto što sam priželjkivala od malena … Stigavši na plažu prvo što sam ugledala bile su njih dvije i nisam vidjela sekunde da Vicku ubacim fotić u ruke i da krenemo sa „foto-sešn-om“.

Nastavljamo se probijati kroz pijesak, tražeći svoje mjesto pod suncem. Stižemo ispred najpoznatije građevine u Dubaiu – Burj Al Araba. Trebali bi se diviti, ali ne divimo se. „Neš’ ti“, komentiramo na glas i krećemo s novim naslikavanjem jer ipak je to hotel sa 7 zvijezdica u kojem bi nas noćenje došlo kao i cijelo naše putovanje. Pregledavamo okinute fotke i zgražamo se nad našom debljinom. Mogli bi se vaditi na loš rad štitnjače, ali dajte molim vas… Domaćice, Napolitanke, Milka Oreo, pohano, pečeno, masno, slasno, majoneza, junk food, slatko i slano u svim oblicima, a naročito u večernjim satima učinili su svoje…

Tako da ako naletite na vijest kako su se dva kita nasukala na plaži Jumeira, ne zovite Green Peace – to smo samo Vicko i ja puta 2!

Po povratku s plaže tražimo supermarket ne bi li se opskrbili na balkanski način. Cugu smo kupili već u djutiću u Bg-u, a u dućanu smo uzeli sokove, slatkiše i razne grickalice koje će zauzeti prostor u našem mini-baru. Vraćamo se u hotel s jedno 7 vrećica iz dućana iz kojih vire kruh, sirni namaz, kroasani, ananas etc., a recepcioneri nas gledaju k’o da smo seljačine s Beverly Hillsa!

E, lako njima, tamo i čistačice imaju veću plaću od prosječnog Hrvata, a ova dva kita ne žive od planktona!

Kombiniramo što obući za naš prvi noćni izlazak u Dubaiu, a obzirom na čedne Emirate i moje „veliko srce“ ni ne pomišljam na bilo kakvu dekoltiranu verziju. Vicko surađuje u odabiru odjevnih kombinacija, te dolazimo do zaključka kako nam je najbolje za početak otići u izvidnicu pa znat za sljedeću noć kako se odjenuti i koliko daleko možemo ići s golotinjom. Pijuckamo gin-tonic iz naših krasnih dizajnerskih hotelskih čašica i sprdamo se na vlastiti račun. Nakon dobrih par promila koji kolaju našim venama, spuštamo se na 8. kat, kako bi ispitali konobara u koji klub izaći dalje. Preporuča Mahiki i napominje kako svi klubovi u Dubaiu rade (samo) do 3 ujutro.

Stižemo ispred krasnog zdanja nekog novog hotela i naravno s desne strane repina, a s lijeve VIP ulaz. Ni 5, ni 6 eto Vicka i mene oči u oči s „gorilom“ na ulazu. “Good evening, madam, do you have a table reservation?”, zagrmi duboki glas zaštitara na ulazu.

Mislim si, k’vragu, zašto nemam dekolte?! U tom trenutku se iza mene stvori “Puff Daddy”, kojeg je lakše preskočit nego zaobići, po imenu Eddie. Rukuje se s dotičnom gorilom, a ja koristim priliku i odgovaram na upit za rezervaciju: „yes, Eddie iz our daddy!“…i dvije minute kasnije eto i nas u Mahikiju! Zgodnih frajera k’o u priči, vrat mi se uklještio od okretanja glave…tu je i pilot Fly Emirates-a s kojim dogovaramo povratak za Zagreb privatnim letom, store manager from Dolce&Gabanna s kojim dogovaramo discount u Dubai Mallu, prinčevi, princeze i razne druge klinceze, a pića se služe u zlatnim škrinjicama posipanim ružinim laticama iz kojih izlazi para…

Budimo se oko podneva s mamurlukom na steroidima. Prema našem planu i programu čeka nas „desert jeep-safari“ i jahanje na devama. Ukrcavamo se u jeep, a pridružuje nam se par iz Norveške, te jedan otac s kćeri iz Pakistana…svi redom mrtva puhala, za razliku od Vicka i mene koji predvodimo paradu na zadnjem sjedištu. Vrištimo i umiremo od smijeha, a s animalnim glasanjem idemo dotičnima na živce.

Eto nas i u beduinskom kampu, pokušavamo uzjahati sirote deve koje su ovdje nažalost ono što i delfini na Karibima i sličnim destinacijama – turistička atrakcija iza koje zapravo ne stoji ništa lijepo, tj. maltretiranje životinja u svrhu animacije kretena k’o što smo Vicko i ja i još stotine turista koji dnevno pohode taj izlet. Za razliku od deva na plaži ove imaju i brnjicu jer su vjerojatno već toliko jadne živčane od „sjedni, ustani, prošetaj, sjedni, ustani, prošetaj“, bliceva fotoaparata/mobitela i sveg ostalog što nije u suradnji s prirodom i tim toliko simpatičnim stvorenjima koja se nadvodno ne mogu nikada umoriti. (Veli Arap)

Propuštamo najljepši dio izleta, i umjesto da gledamo zalazak sunca u pustinji s mogućnošću stvaranja fotografija za pamćenje, mi se cjenkamo s domaćinima u suvenirnici. Navlače na mene odoru za trbušnu plesačicu, nude pašmine svih boja i tkanina, a Vicko se raspravlja o cijeni magneta i mini skulpturicama Burj Khalife – najviše zgrade na svijetu, visoke čak 828 metara… (ps. nismo se popeli gore jer nam to uopće nije bilo napeto)

Vraćamo se u hotel, ovoga puta odjeveni u beduine, s maramama i pašminama na glavama, sicranom kanom na rukama, a ekipa u hotelu nas opet gleda kao da nam nisu svi doma. Trčimo na 8. kat kako bi se spojili na wi-fi, i objavili svijetu (na facebooku) kako se provodimo u nama svojstvenom stilu. U međuvremenu se dopisujem s poznanikom Namirom koji ima prijatelja u Dubaiu. Predlaže mi da se javim dotičnom Arapu koji govori hrvatski i koji će nas rado provesti i malo bolje upoznati s Dubaijem…

One thought on “Šeik, baby Šeik!

Ostavite komentar

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s