Oduvijek mi je išla na nerve poštapalica „mlađe je slađe“, najvjerojatnije zato što u toj varijanti nisam vidjela ama baš ništa slatko. O šećeru i šećernoj bolesti sam već pisala, no da ću i ovoj temi posvetiti blog, tomu se, moram priznati, nisam nadala.
Poznata sam (ponajviše sama sebi) po dvostrukim standardima (tko prizna, pola mu se prašta!), pa se jedan takav, pomalo šovinistički, odnosi-o i na moje poimanje veze starije žene s mlađim frajerom. I dok mi je slika starijeg frajera s mlađim komadom uvijek djelovala skroz prihvatljivo, na prizor starije ženske s mlađim pastuhom, nekako bih svjesno / nesvjesno podigla obrvu i napravila neodobravajuću grimasu.
Ni sama ne znam pravi razlog takvoj, više nego nepravednoj diobi, no već sam davno naučila da će me život u nekom trenutku ionako demantirati. Čovjek uči dok je živ, a ja i kad ne ponavljam razred, uvijek nekako uspijem završiti s rubrikom „za one koji žele znati više“.
Demantirao me on i puno prije vlastitog iskustva, jer osim moje drage prijateljice koja je u sretnom braku s mlađim frajerom, tu su i Severina, J.Lo, Madonna i ine žene, majke, kraljice koje su spoznale zašto je mlađe slađe. Vjerujem da s brojkama na njihovom bankovnom računu možeš još štošta spoznati, a onda su godine zaista samo i jedino brojka. Moja frendica nije hollywoodska dama, ali je dama koja je i bez šestoznamenkastog broja pronašla svoje zašto u njegovom mlađem i potpuno joj suprotnom – zato. Nisam je dugo vidjela, ne živi ovdje, no sudeći po fotkama na Fejsu – odlično je, i ona i njezin dragi. Baš kao što to izgleda i u Sevkinom slučaju. Nikad nećemo znati što se zbiva u nečija četiri zida, jer možda stvarno „nije ljubav sve što vidiš, zato pazi kome zavidiš“. No ako slika govori više od 1000 riječi, onda je u tom slučaju ona i više nego sretna i ispunjena, jer niti jedan photoshop ne može nacrtati TU iskru u očima.
Iskru koja nosi njegov potpis.
Foto: Instagram – Severina
Što je to što žene dovodi u odnose s mlađim muškarcima? Da ne kažem dječacima, jer koliko je meni poznato, svi su ipak punoljetni i to u svim državama svijeta. Naravno, svjedočili smo i pričama gdje su žene morale odslužiti i drakonsku kaznu zbog stupanja u odnose s maloljetnicima, no nećemo brkati kruške i jabuke, jer znamo da bolest nije sve što boli.
A zrelost? Njemu nije potrebna, nju posjeduje – ona. Ona zna što želi, a on bi mogao znati što joj treba. Ako i ne zna, ona će ga naučiti jer se on po defaultu našao u ulozi učenika. S jedne strane to uopće nije loša ideja, obzirom da ga ona ima priliku „pre-odgojiti“ i formirati upravo onako kako njoj paše.
U mom slučaju je upravo to uvijek bio glavni turn-off zbog kojeg nikad nisam petljala s mlađim frajerima, obzirom da u ljubavnom odnosu ne volim biti superiornija. Ne želim voditi, već biti vođena.
Neki će možda reći da su zapravo te žene nezrele, no ja bih ipak rekla da se sve vrti oko tog zamamnog osjećaja da se pored njih i same osjećaju mlađe, a nema ništa ljepše od mladosti i svega onoga što ona za sobom nosi.
Psihoanalizirajući situaciju u kojoj sam zaglavila, pokušala sam dokučiti kako sam se uopće u njoj našla.
Ne znam koliko bi se psihići složili sa mnom, no ja sam sebi uspostavila dijagnozu. Pronašla sam uzrok i otkrila posljedicu. Vratila sam se u svoju 13. godinu života. Pupoljak bez brige i pameti, dijete koje je, zahvaljujući fizičkoj konstituciji previše poprimilo obrise tijela mlade žene. Dodaj k tome 6 godina stariju sestru, starija društva i ulaske u klubove, u kojima se, naravno, nije igralo s kanticama i lopaticama.
I dok sam ja mirisala po bekutanu, mene je opijao miris kolonjske vodice friško obrijanih studenata, koji nisu ni najmanje percipirali moje teen godine, pa sam ubrzo i ja prestala biti jedino što sam trebala, po svim parametrima – klinka.
Izgledala sam starije, ponašala se starije u odnosu na svoje vršnjake i htjela ono što svatko u toj dobi silno želi – biti odrasla.
Rekla bih da mi to ni dan danas nije pošlo za rukom.
Ako u ovom trenutku želite za dio toga prozvati moje starce i njihov odgoj, odmah da vas zaustavim. Kao prvo, kao i svaki (normalan) roditelj, dovoljno je što sami sebe prozivaju za koje kakve propuste, čak i one koji to sigurno nisu, no tada, kada sam ja „odrastala“, sve se odvijalo u trenucima kad kao i većina roditelja za to – ne zna. Jer klinci tada puno toga skrivaju, muljaju, petljaju i kombiniraju, najvjerojatnije jer su i sami svjesni da čine nešto što starci vrlo vjerojatno ne bi odobrili. I dok ja dan danas s njima vodim bitku kako su u nekim situacijama bili prestrogi, oni su duboko uvjereni u ideju da su me previše puštali. Kao i u svemu, istina je negdje na pola puta. Iako ovdje nisu tema starci i odgoj djece, sasvim sam sigurna kako je upravo djetinjstvo TO koje nas formira u ono što smo danas.
Danas imam 31 godinu i bez obzira što mi sto puta prođe glavom „eh da mi je 20 i ova pamet“, najiskrenije, ne bih više nazad, naročito ne u te lude dvadesete, koje su, koliko vidim, danas još i luđe!
Kad smo kod njih, moja draga imenjakinja je neki dan proslavila svoju zadnju „dvojku“, a onda mi se urezala čestitka jedne njezine frendice: „sad uživaj i radi što te volja, jer nakon 30-te više neće biti smiješno“. Ima nešto u tome. Stvarno se čini kao da ti u ovim godinama više malo tko može tj. želi progledati kroz prste i kao da su ti svi postupci pod povećalom. A onda kad ti na to sve još krene otkucavati i taj mali motherfucker od biološkog sata, e onda ti stvarno prisjednu te tridesete. Kak’ da ti velim, to ti je otprilike kao da još malo želiš bit glup, a ne’mreš. Jer se od tebe kao sad nešto očekuje. Jer je tvoja mama u tim godinama već to… to… i to!
E pa ja nisam, a ne moraš ni ti. Znaš zašto? Jer 30-te su nove 20-te! Ili samo tako kažu. Ako i lažu, nema veze, ja sam trenutno u tom filmu i kako ne bih baš skroz fulala temu ovog bloga, onda je red da ti kažem zašto sam na tom tripu…
Upoznala sam Malog Princa, a onda je ispalo da je on, sa svoje 22, zapravo moj „Catch 22“.
Da ironija bude veća, pogle’ kaj wikipedija kaže na tu temu: „A catch-22 is a paradoxical situation from which an individual cannot escape because of contradictory rules“ iliti po hrvaški, paradoksalna situacija, otprilike kao kad se po završetku faksa javljaš na oglas za posao u kojem piše da traže radno iskustvo, a ti ga naravno nemaš, jer još nisi imao prilike raditi. Ili, možda još bliskija varijanta – kaj piješ, a znaš da ti škodi. Danas sutra, on će, bez imalo sumnje, biti ulov (catch) samo takav, no u ovom trenutku on je ribica koja je naletila na udicu, a ti si svjestan da je red da je vratiš natrag u more, jer pored orada i brancina, nije fer da na gradele baciš malog Nemu. Bez obzira što ti cure sline od želje da mazneš nešto tako slatko.
Summa summarum, kako god da okreneš – u banani si. Pardon, ja sam u banani, jer mi računica ne štima, barem ne u ovoj jednadžbi koja može jedino završiti s X-om, koji se u ovom slučaju ne iščitava kao nepoznanica, već stop – zabranjen prolaz.
Srce i mozak mi nisu „na ti“ od kad znam za sebe, ali ovo je bila situacija u kojem je razum uvjerljivo vodio, a na kraju i pobijedio. Ne samo da je dobio bitku, ovog puta je dobio i rat! Al’ ne vjeruje srce pameti, opet glumi kamikazu i zalijeće se u zid sa 100 na sat. Kakav gazda, takvo srce. Ja sam si ga evo već vizualizirala kao pomahnitalog manijaka na autoputu, stišće gas, a evidentno je da ga već na prvom zavoju čeka provalija. Ma nismo ni došli do zavoja, već smo imali ispraćaj dragog pokojnika.
Ali takvi smo srce i ja, kad volimo – volimo, kad ginemo, ginemo! Poginuli smo i ovoga puta, ali vrijedilo je vožnje, apsolutno! Ako ništa drugo, zato da možemo poručiti svijetu – mlađe je stvarno slađe…
Kad se igrate s vatrom, makar i s tako malim plamenom, vrlo je izvjesno da ćete se opeći. To vam je malo ljepša varijanta one dobro znane „tko s djecom spava budi se pokakan“. Bogu hvala, do toga ipak nije došlo, jer je mozak pravovremeno odaslao informaciju kako je u mojim godinama ipak vrijeme za neke druge pelene.
No da biste se uopće našli u takvoj situaciji, trebate uzeti u obzir nekoliko ključnih faktora koji su najvjerojatnije i uzrok takvoj, nazovimo, stranputici:
1. Već dugo si sama (single/solo) i pomalo usamljena, a onda svaka pažnja godi. On uspijeva odsvirati tipke koje su upravo tvoja najdraža melodija – čitaj, drži te kao kap vode na dlanu / tretira te kao princezu što je, između ostalog (uvijek ponavljam), dokaz da ga je odgojila kraljica!
2. Pun kufer ti je svih ovih debila, zgubidana i ostalih jednoroga koji glume velike menadžere, nemaju vremena, ganjaju milione, avione, kamione, dok on s druge strane, ima sve vrijeme svijeta – za tebe i onda kad to tebi najviše treba.
3. Umorna si. On ne umara.
4. Tužna si. On nasmijava.
5. Pada kiša? On sivilo pretvara u milijun šarenih boja.
6. On je željan dokazivanja. U svim smjerovima.
7. On te poštuje. On te neizmjerno cijeni. Jer si starija. Jer si zrelija. Jer si sve ono što će on tek postati.
8. On je zaigran, a ti si željna igre. Slobode. Bezbrižnosti. Jer i sama si dijete u duši.
9. On je roller coaster u lunaparku tvojih želja.
10. On je tvoja herz 10-tka. Jer pored njega ti ne treba As u rukavu.
I dok bih komotno mogla nastaviti redati niz s hvalospjevima o Malome Princu, još bih lakše nanizala razloge zbog kojih takva bajka nije ostvariva, odnosno, ne bi opstala. Ako zbog ničeg drugog, onda zato što ne bi bilo fer ukrasti nekome djetinjstvo i sve ono što moraš sam proći na stazi života, zvanoj odrastanje. Ono je bolno samo po sebi, čemu ga ubrzati prije vremena, kao što sam ja to učinila samoj sebi.
Nema ništa lijepo u tome kad odrasteš.
Ponekad mislim kako bi sve bilo lakše kad bih moga biti onaj tip žene koja misli samo na sebe i svoje potrebe. Ona koja bi mogla iskoristiti najbolje iz takvog jednog odnosa i s figom u džepu graditi još 5 drugih sa strane, čisto da se gušta, a pritom ne gubi vrijeme. Ali ne mogu. Sklona sam tome da mi se toplokrvna bića brzo zavuku pod kožu, a onog trenutka kad sam osjetila da to njemu polazi za rukom, morala sam povući ručnu. Nisam mu htjela biti niti učiteljica, još manje mama, ali najviše od svega nisam htjela biti netko tko će ga kritizirati. Ne zato što je on nešto krivo napravio, već zato što je njegovo ponašanje odgovaralo upravo njegovim godinama.
I kad bih stavila na stranu ponašanje koje nije al pari jednoj alfa ženki, ostaje onaj dio priče kojoj je jednostavno presudilo vrijeme. Krivi tajming.
I dok se dame s početka priče mogu zaista prepustiti takvim ljubavima, jer im to dopušta lakoća življenja i ruku na srce, financijska neovisnost, smrtnice poput mene moraju voditi računa o svakom sljedećem koraku, jer htjeli priznati ili ne, život je ponekad stvarno poput pješčanog sata u kojem vrijeme nemilosrdno curi. Stoga ga valja kvalitetno iskoristiti tj. ne trošiti ga na situacije za koje u startu znate da nemaju budućnost.
To ne znači da ne treba živjeti u trenutku, za trenutak i ne prepustiti se uzbuđenjima koje nam život s vremena na vrijeme servira, no biti oprezan i razmišljati 5 koraka unaprijed nije stvar proračunatosti, već zrelog i odgovornog razmišljanja. Prema sebi i svijetu oko sebe.
On me stvarno vratio u „sweet sixteen“ etapu, a ja ću mu vječno biti zahvalna na tom putovanju kroz vrijeme. Bože, kako je lijepo biti mlad! Iako, od kad znam za sebe živim punim plućima, žao mi je što pravovremeno nisam znala cijeniti svoje godine upravo u njihovoj „protuvrijednosti“.
Ja sam uvijek morala trčati pred rudo, a sada povratak u rikverc boli. Tek što je ušetao u moj život, morala sam se oprostiti od Malog Princa, baš kao što se i on od lisice u romanu Antoinea de Saint-Exupérya.
foto: IMDb
S tom razlikom da u našoj priči ja nisam htjela biti ta koja će njega pripitomiti. Jer jednostavno za to još nije došlo vrijeme.
Dora Pandora 