Koliko ste puta otvorili bombonijeru i uzeli bombon koji vam se izgledom činio najljepši i najukusniji, no čim ste ga zagrizli poželjeli ste ga momentalno ispljunuti iz usta?

Tako je nekako i s ljudima.

Kao što ni zlato nije sve što sja, tako ni lijepa vanjština kod ljudi nije garancija za lijepo, ono lijepo koje nam je na kraju dana i najvažnije. Ono iznutra.

Reći ćete – kakav klišej! I jest klišej, ali jedan od onih koji pije vodu (za razliku od nekih naglasaka 😉 )

Naravno, i sama ću najprije zamijetit izgled, koji mi je i samoj bitan, no to je zadnje što će me osvojit kod frajera. Pardon, muškarca. Sve više dolazim do zaključka kako bi te dvije riječi itekako trebalo razlikovati.

Kad bi ih usporedila s čokoladom, frajer je ona vrsta pralina koje imaju lijepo pakiranje, finog su okusa, ali zapravo ih imaš u svakom, malo bolje opremljenom, dućanu. Strše na polici i rado se kupuju kad ti padne šećer, kad treba „podmitit“ tetu na šalteru ili sestru u bolnici. Takve bombonijere uvijek dobro dođu i posluže svrsi. Porastom serotonina i endorfina – hormona sreće – koje prouzrokuje čokolada, i ti se nakon takve osjećaš bolje, no na kraju ti ipak ostane samo celulit, a ti i vaga ne razgovarate naredna 3 tjedna.

Muškarac? E to je već druga priča. To su one vrste bombonijera koje ne viđaš svaki dan, možda tek za pokoji okrugli rođendan, diplomu, magisterij ili doktorat. Jedne od onih čiji već omot miriši na Belgiju, a okus dok se otapa u ustima ravan je orgazmu. Do njih se teško dolazi. Za njih znaju tek posebna nepca, istančanih okusnih pupoljaka, navikla isključivo na kvalitetu i ekstazu slatkih nota. Cijenu koja je na njima označena, spreman si platit samo za osobu koju smatraš da zaslužuje uživati u takvoj poslastici, čak i ako se radi o tebi samome, jer naravno, ti manje od toga ni ne zaslužuješ.

Svi smo mi ovisni o nekoj vrsti šećera. Neki dan ne mogu započeti bez kave u koju ne stave barem jednu kockicu, drugi traže isključivo smeđi, treći traže alternativu u natrenu ili steviji, a četvrti pak ne žele za njega ni čuti, barem ne u svojoj kavi ili kao moj kolega Šiša uopće. On pak smatra da je šećer zlo! To što svakoga dana opelješi sve moguće pekarnice u krugu od 10 metara, to je manje važno, jer sve je dopušteno osim slatkog.

Ja bez šećera ne mogu. Najradije bih za svoje monstruozne želje za slatkim okrivila tipičan ženski PMS, ali po toj logici ja sam onda 365 dana u godini u PMS-u, baš kao i moj drugi kolega Gromy koji ima 20 kila s krevetom, dok je u njemu 20 tona šećera. Život nije fer! Sva sreća pa ured s nama dijeli kolegica Marcela, s kojom hrana, a pogotovo kolači i razni ostali slatkiši koje nam pripremi,  dobivaju potpuno novo značenje. Hm, kad bolje razmislim, njezini kolači su „muškarac“. (btw, njezine recepte možete potražiti na #mycookstagram, a bude li sreće možda me jednom nauči nešto i skuhati)

 

Vratimo se mi na početak priče, jer Dora Pandora još uvijek nema veze s kulinarskim umijećem, eventualno umijećem ratovanja – s kuhinjom.

Dok ćete bombon moći „poskrivečki“ baciti, čovjeka ćete možda morati i otrpjeti unatoč gorkom okusu.

A činio se tako fin, jel’?

Kako bi izbjegli nepoželjan „okus“ i uživali u „poslasticama“ koje nam bombonijera zvana život ponudi, najprije moramo dobro upoznati osobu. To ne znači da izbjegavamo svaki zgodan i naočit „omot“, već da damo vremenu da nam ga otkrije možda i u još ljepšem ruhu… onda kad stvarno zagrizemo.

Ponekad i do bola. Do sastojaka koje nismo spremni progutati.

Eventualno dobro sažvakati.

Na početku se uvijek želimo predstaviti u najboljem svjetlu, takva je psihologija čovjeka i to je zapravo dobra polazišna točka, jer prvi dojam se pamti i teško ga je ispraviti.

Jeste li znali da druga strana, pri prvom susretu, prosuđuje i donosi zaključak o vama već u prvih pet minuta?

A onda slijede predrasude koje su majka svih zabluda.

Nekad opravdane, nekad potpuno nelogične. Neshvatljive. Čudnovate. S njima je isto kao i sa strahom od mraka. Ne bojimo se mi mraka, bojimo se onoga što u njemu ne vidimo. Jer nam je nepoznato. Činjenica je da ih svi imamo, u većoj ili manjoj mjeri. Bolje ih je ne imati uopće, jer one su svojevrstan sud , a ja se uvijek držim one – „ne sudi da ti ne bude suđeno“.

To ne znači da ne bismo trebali imati svoje mišljenje o nekome ili nečemu, no kod izražavanja istog na pameti mi je uvije savjet kojeg mi je davno baka dala: „Dora, u životu možeš reći sve i svakome, samo je bitan način na koji ćeš svoje mišljenje verbalizirati“. Zaista, sve što govorimo o nekome drugome, ne govori o osobi koju spominjemo, već o nama samima, bilo navedeno u dobrom ili lošem kontekstu.

Uz Sokratova tri sita, ima nešto i u izreci mudre Eleanor Roosevelt:

„Veliki umovi raspravljaju o idejama. Srednji umovi raspravljaju o događajima. Sitni umovi raspravljaju o ljudima.”

Živac sam po prirodi, ponekad i tempirana bomba, pa bi bila laž kad bih vam rekla da si nikad u životu nisam priuštila nekome sasuti u lice sve što ga ide. Uh, neke moje jezikove juhe se vjerojatno još dan danas probavljaju, no sada je kasno poslušati, također još jedan bakin, zlata vrijedan savjet. „rana od noža zacijeli, od jezika nikada“. Da ironija bude veća, radim u PR & marketing odjelu Atlasa, a prvo pravilo odnosa s javnošću kaže (evo visi i na ploči iznad glave moje šefike):

 

Ali onda dođem do jedne od svojih omiljenih parola: „nije bitno što je netko rekao, nego tko“. Razmislite malo, jeste li se koji put našli na udaru zlih komentara? Ja jesam, a ne bi me čudilo da su neki od vas, koji upravo ovo čitaju, u njima i sudjelovali te s guštom izbacivali svoje frustracije, skrivajući se iza koje kakvih profila. Negdje lažnih, negdje glavom i bradom, sipajući žuč koja, sigurna sam, za svoj uzrok ima nešto posve drugo, a ne mene.

Mlađoj mi je bilo teško prihvatit kritiku, ali danas joj se na neki način i veselim, jer ako je konstruktivna i dolazi od osobe čije mišljenje cijenim, tada je ona za mene pokretač da nešto napravim još bolje i uspješnije ili možda da se osvrnem na nešto što mi se nije činilo bitnim.

Biti ili ne biti, pitao se Hamlet… a ti? Nebitan si. Ja se za tebe ne pitam niš’. Ne znam ni tko si, ni što si, ni što zapravo želiš, osim sijati mržnju. I uspjet ćeš vrlo vjerojatno, jer mržnja je ljubav s negativnim predznakom, koja također ima plodno tlo.

Indijanci vjeruju kako se u svakome od nas odvija neprestana borba dva vuka. Jedan vuk predstavlja ZLO – bijes, zavist, ljubomoru, mržnju, pohlepu, aroganciju, laž, krivicu, srdžbu, pakost, sebičnost i podsmijeh, dok drugi predstavlja DOBRO – ljubav, mir, nadu, vedrinu, ljubaznost, dobrotu, srdačnost, darežljivost, istinu, suosjećanje, sreću, vjeru…

A koji vuk na kraju pobjeđuje?”

Onaj kojeg hraniš.

Sudjelovati u raspravama oko ljudi i događaja koji su ti čista nepoznanica je apsurdistan, no svaka budala ima svoje veselje, a čini se i višak slobodnog vremena. Tak’ dok ti i tvoj vuk maltretirate Crvenkapicu i njupate bakicu, moj vuk i ja smo s njima na slatkaču.

A štaš’, nije bolest sve što boli, a onda je bolje spriječit nego liječit.

Imam li i sama nekog putra na glavi? Imam. Jesam li ikada u životu nekoga popljuvala? Jesam. Što sam imala od toga? A ma baš ništa! Jesam li se od toga bolje osjećala? Jok! To ti je k’o kad hitiš drek u ventilator – smisla nema, a svi pokakani.

Da bi došao do te velebne spoznaje, trebaju proći godine, a u tom vremeplovu bitno je okružiti se kvalitetnim ljudima i sadržajima koji će obogatiti tvoj život do te mjere, da ti neće past na pamet bavit se tuđim. Hiti sreću i smijeh u ventilator pa pogledaj što će se dogoditi…

Zarazno je kao virus od kojeg svi žele momentalno oboljeti.

Utopija? Ha čuj, to je meni zapisano u DNK kodu, ali izvedivo ili ne, moram ti reć’ da jako dobro spavam, 24 sata u danu mi nisu dosta za sve što bih htjela, zdrava sam, imam predivnu familiju, prijatelje (na prste jedne ruke, ali ih imam), posao zahvaljujući kojem ponedjeljak više nije najgori dan u tjednu i kad bih sve morala svesti pod zajednički nazivnik – da, sretna sam.

Uživam u svojoj bombonijeri, u kojoj se naravno nađe i bonkas koji baš i nije po mom ukusu, ali ga svejedno probam, nekad ispljunem, nekad progutam, a nekad probam opet, pa shvatim da zapravo i nije tako loš. Onda maznem cijelu kutiju, pa mi bude zlo.

S nekim je stvarima zaista lako pretjerati, a pronaći zlatnu sredinu gotovo je umjetnost. Vjerujem da je, ipak, najvažnije – prihvatiti. Tebe. Mene. Nju. Njega. Ono. Takve kakvi jesmo, jer smo upravo zbog toga toliko posebni i drugačiji. Gorki. Ljuti. Kiseli.

Slatki.

I dok ja ne želim ni čut za grehote, netko će voljeti upravo tu malu višnju koja pliva u alkoholnom sokiću. Dokle god smo iskreni sami sa sobom i svijetom oko sebe, imamo veliku šansu guštati u šećeru, a istovremeno ne oboljeti od šećerne bolesti ili još gore, ona postati.

Najlakše je u drugima tražit mane, jer se s vlastitima teško suočiti, a često ispadne i slučaj da na drugima zamijetimo upravo one koje imamo i sami. Takozvano „ogledalo“.

Ajde, pogledaj se u ogledalo. Što vidiš? Osjećaš li se dobro u vlastitoj koži? Jesi li Krašotica ili možda After eight?

Percepciju prepuštam tebi, jer ljepota je ionako u očima promatrača.

…u ovom slučaju – “kušača”