Tajland vol. 3

Što je najgore što ti se na putovanju može dogoditi?

Ok, popis neželjenih situacija je stvarno dugačak, no na vrhu top liste je svakako bolest. Sirotog Vicka je smlavila temperatura, a ja sam osuđena dan provesti sama. Općenito nisam tip koji voli slobodno vrijeme provoditi sam sa sobom, a pogotovo ne na putovanju. Osim toga, većinu ovih putopisnih priča i doživljaja stvarno mogu zahvaliti svome Vicku, bez kojeg niti jedna avantura, na kojem god kraju svijeta, ne bi bila ni upola tako zabavna.

S obzirom na sve već dosad proživljeno na ovom Tajlandu, moram priznat da mi ideja o tome da ga sama istražujem nije nimalo privlačna, stoga se odlučujem jednostavno otići na plažu i pacati guz na suncu. Sjedam u plićak i točam noge kao Nadalina, kad me odjednom nešto nažulja ispod dlana. Kamen u obliku srca. Iako mi se prva asocijacija odmah vezala za Atlas u kojem radim (jer je i na našem logotipu srce), moje misli se ipak nisu zadržale na poslu, već na ideji – gdje god dođem – pronađem ljubav.

I tako sam je toga dana pronašla u plićaku na Phuketu, djeci koja su se neposredno igrala, parovima koji su šetali duž iste, moru, suncu, oblacima i osmijesima slučajnih prolaznika.

Kad želiš, ljubav stvarno možeš pronaći svugdje i u svemu…

…a moj Vicko ju je pronašao u desertu od pohanih bananica uz koje ide i kuglica sladoleda od vanilije. Po povratku s plaže ulazim u restić preko puta našeg hotela i žicam da mi ih daju „za van“, pa da barem malo udobrovoljim bubanog Vicka. Mam mu je bilo bolje.

Htio, ne htio, do jutra je MORAO ozdravit jer nas je čekao novi izlet, a po onome što smo vidjeli u prospektima, bio je to THE izlet, jedan od onih koji se ne propuštaju, jer smo Vicko i ja ovisni o uranjanju u tirkiz, naročito kad se u njegovim dubinama mogu pronaći Nemo i Dora.

Stojimo u redu za ukrcaj u gliser koji će nas prevesti na Similan Islands. Pored nas stoji grupica od nekoliko polu-naočitih frajera. Odmjeravamo se jer vidim da nam je na pameti svima isto – biti prvi i jedini na provi, jer tko se samo jednom vozio na gliseru, zna da je vožnja najluđa upravo na prednjoj strani.

Vicko odustaje od te ideje, ali ne zbog drndanja, već zbog potencijalne sunčanice. Ne dam se smesti pa se ubacujem između „sedmorice veličanstvenih“. Vidim da nešto komentiraju, ali niš’ ne kružim jer govore francuski. Vicko i ja inače svima djelujemo kao par na prvu, a sudeći po njihovoj neverbalnom komunikaciji, činilo se kao da im baš nije posve jasno kako je on svojoj „dragoj“ dozvolio da se odvoji od njega i to, ni manje ni više, sama pored tolikih muškaraca.

Nije im dugo trebalo da dođu do zaključka kako je s njima na provi zapravo solo igračica.

Među sedmoricom, za oko su mi zapela čak dvojica.

Takvu situaciju imam običaj zvati Kinder Bueno i dok čoksu redovno maznem cijelu, u ovoj situaciji sam se ipak orijentirala na polovicu koja se činila slađa, odnosno na njega koji je latentno krenuo u napad.

 

Stižemo na otok. Sve vrvi tirkizom i prizorima s razglednica, odnosno slikama koje se pojavljuju kad u Google upišeš „odmor“. I zaista, ovo mjesto je i više nego odmor za dušu i tijelo, ali i faćkanje u plićaku…

 

Stižu i momci, a ja koristim priliku pa im predlažem da napravimo jednu zajedničku fotku, ne bih li se prišmajhlala svojoj čokoladici.

Izlet se nastavlja, ovog puta ispod vode. Predali su nam maske i peraje te upozorili da se u potrazi za Nemom (i Dorom) sami ne izgubimo. KinderMuiBueno mi na solidnom engleskom (za jednog Francuza) sugerira da se skupa bacimo s broda i krenemo u istraživanje podmorja.

Let’s go! Poviknem i bacim se u more. Na bombu. Tražim Doru. Evo je! Pokušavam joj se približit da nabacimo jedan selife, ali taj film ne bumo gledali. Poprilično je nezainteresirana za druženje s Pandorom, a nema ni Neme. Pih!

Vraćam se prije vremena na brod u strahu da me ne ostave negdje na dnu oceana, pa da ne bi moja mama snimala novi nastavak „Potraga za Dorom“, koji bi vjerojatno uključivao i Interpol.

KinderMuiBueno i ja se olfo slučajno sjedamo jedan pored drugog. Ispitujem ga kako on i frendovi provode dane na Tajlandu i jesu li bili na masaži s happy endom. Govori mi da ih to nije ni najmanje interesiralo, a ja se pitam ima li to možda veze s njihovom religijom, jer sve frajere koje znam da su išli na Tajland, nisu se vraćali bez „sretnog završetka“. I tako opet nisam dobila informaciju iz prve ruke, dok sam s druge strane bila i više nego ugodno iznenađena da se nisu odvažili isprobati baš sve tajlandske „atrakcije“.

Sunce udara u glavu k’o šampanjac, a mene, iako bez ijednog promila, opija cijela ta priča jer je više nego evidentno da između nas postoji kemija. No sva čar je upravo bila u tome što se ništa opipljivog nije događalo, a opet, događalo se sve. U zraku. Platonski.

Izlet završava i vozimo se natrag prema doku. Glava mi pada od umora. Nudi mi da se naslonim na njegovo rame. I tako zaspem s osmijehom od uha do uha.

Izlazimo iz broda, svjesni kako je to – to. Kraj. Oni idu svojim putem, Vicko i ja svojim i više se nikada nećemo vidjeti. Traži me broj mobitela kako bismo razmijenili zajedničke fotke s otoka. Pružimo ruku jedan drugome, zagrlimo se, pozdravimo i svatko uđe u svoj kombi. Još jedanput se okrenemo hvatajući zadnji pogled, najvjerojatnije kako bi dobili još jednu potvrdu da nam se ništa, od onoga što se među nama odvijalo, nije učinilo.

„Ne, nemoj mi prići
Hoću izdaleka
da volim i želim tvoja oka dva.
Jer sreća je lepa samo dok se čeka,
dok od sebe samo nagoveštaj da.

Ne, nemoj mi prići
Ima više draži
ova slatka strepnja, čekanja i stra’.
Sve je mnogo lepše donde dok se traži,
o čemu se samo tek po slutnji zna.

Ne, nemoj mi prići
Našta to i čemu?
Izdaleka samo sve ko zvezda sja;
izdaleka samo divimo se svemu.
Ne, nek mi ne priđu oka tvoja dva. „

Desanka Maksimović: Strepnja

Tisuću i jedna emocija me prala već danima na ovom Tajlandu, samo mi je još ovo falilo! Da se platonski zatelebam negdje nasred Indijskog oceana!

Nakon „napornog radnog“ dana Vicko i ja smo u potrazi za novom zen oazom, jer budimo realni, nakon kupanja, sunčanja, flertanja i fotosešna, poslije večere moraš malo i odmorit.

Već nas danima mami hotel preko puta našeg, pa krećemo u izvidnicu možemo li krešat u Sawasdee Village. Kriomice prolazimo pored čuvara na ulazu praveći se da smo redovni gosti hotela. To što nas je isti taj čuvar viđao danima kako ulazimo i izlazimo iz naše Color Kate, nema veze, mi smo i ovdje gosti. Ako se nas pita i više nego dobrodošli.

Ulazimo u „džunglu“, jer stvarno sve djeluje kao da bi svakog trena iz nekog grma mogla iskočit Bagheera, Baloo ili Shere Khan (za sve koji ne znaju – junaci iz Knjige o džungli), s tom razlikom da je ovdje sve predivno i nema mjesta opasnosti, izuzev straha kako će nas izbaciti iz ovog pravog malog raja.

Pada sumrak i sve miriši na romantiku. Dok se Vicko raskomotio na ležaljci pored bazena objavljujući svoje friško filtrirane slefije, ja se bučkam ispod slapova razmišljajući o svom KinderMuiBuenu i kako bih voljela da je sa mnom u ovoj džungli.

Vraćamo se ponosni u našu Color Katu, sretni kako smo se uspješno prokrijumčarili i ovoga puta. Ponekad mislim da to više radimo iz osjećaja kako nas sama ta misija zabavlja, nego zato što stvarno želimo negdje dospjeti. Bilo kako bilo, mi smo si poguštali, a kad sam ušla u našu sobu i vidjela da me na mobitelu dočekala KinderMuiBuenova poruka, mojoj sreći nije bilo kraja.

Nastavljamo razgovor na njegovom google-translator engleskom. Kaže da bi me volio još jednom vidjeti, da mu javim ime hotela i iako se on nalazi na sasvim drugom kraju Phuketa, on će doći po mene.

Ajme, pa ja imam dejt… na Tajlandu!?!

Zvoni nam telefon u sobi. Recepcija. Na njihovom još gorem engleskom uspijevam dokučiti da me netko čeka na recepciji.

„Da si imao mobitel pored sebe, ako me nema do ponoći znaš da nešto nije u redu!“, poručujem Vicku i odlazim.

Iako ga vidim i dalje ne vjerujem svojim očima da je on stvarno došao. Fascinirana sam kako li me uopće našao i to bez navigacije? I onda dođem uvijek do jednog te istog zaključka:

frajer kojem je stalo pomaknut će i nebo i zemlju samo da te vidi!

Sjedamo na njegov motorin i iako sam istovremeno u strahu kako bi mogla biti oteta, silovana ili u najboljem slučaju vraćena bez samo jednog organa, sve je nekako tako filmski i dječje nevino. Ljeto, iskre u očima, vjetar u kosi i puno smijeha.

Unatoč cijeloj i više nego romantičnoj atmosferi, predlažem mu da odemo do „Vickove i moje“ plaže – jer što je sigurno, sigurno je. Ukoliko bilo što krene po zlu, od tamo mogu i pješke i trčeći, a i znat ću put natrag do hotela.

Stižemo na plažu, gdje nam mali Tajlanđanin nudi da zapalimo lampion kako bi zaželjeli želju. Ma kakva Brook Shields i Plava laguna! Ako vam kažem da je nakon svega toga uslijedio još i vatromet reći ćete da izmišljam. Ali stvarno, netom nakon što smo sjeli u bar, nebo je bilo bogatije za još nekoliko tisuće zvijezda…

Polako mi postaje jasno da on zapravo i ne zna engleski tako dobro kao što mi se učinilo na brodu, ali to mi uopće nije važno. Cijela kulisa i energija koja pršti oko nas je toliko dobra, da što se mene tiče mogli smo i šutjeti, jer kako bi Dino Merlin rekao

„Dobro je kad u životu netko te sluti ti nekoga slutiš, ali je najbolje kad u životu imaš nekog s kim možeš ovako da šutiš“

Mi nismo šutjeli, ali smo upotrijebili sve moguće verbalne i neverbalne znakove ne bi li se sporazumjeli.

Bližila se ponoć i „Pepeljuga“ je trebala stići do hotela prije nego li čarolija nestane, a Vicka opali srčani udar ako shvati da me nema.

Dopratio me do hotela. Bilo je jasno da je ovo naš posljednji susret i da je došlo vrijeme za rastanak…

—naravno da se priča nastavlja 😉