Moj prvi susret s Janjevcima dogodio se još kad sam bila sasvim mala. Mamina frendica se bavila izradom nakita, pa me toga dana povela sa sobom na izlet – u Konjščinsku. Došavši u (tadašnju) meku bižuterije, zlata, šljokica i koje kakvih drangulija, imala sam osjećaj kao da sam Ali-Baba koji je već pri samom ulazu u dućan samo trebao reći „Sezame otvori se!“

Vratila sam se doma punih vrećica minđuša, narukvica, ogrlica, a kad sam to sve pometala po sebi, bilo je jasno da mi nijedno božićno drvce nije u stanju parirati. Mama se križala lijevom i desnom, pitajući se jesu li me u rodilištu ipak s nekim zamijenili.

Od malih nogu pokazivala sam naznake svrake i ljubavi prema svemu kaj blešći, no malo je toga tako blistalo kao osmijeh Janjevca kojeg sam imala prilike upoznati godinama kasnije i to ni manje ni više, ove godine, kada su Janjevci osvojili olimpijsku medalju u Riu 2016. – prvo zlato za Hrvatsku!

Ne, nisam (nažalost) upoznala Josipa Glasnovića i iako ne pratim sport, znam da se radilo o nekoj pucačini. Bravoooooo!!!!!!!! Čestitke od srca i naklon do poda cijeloj obitelji i Dubravi koja je tu noć slavila svog Olimpijca, te tako zasluženo dobila epitet Olimpijskog sela.

Foto: Igor Kralj, PIXELL

Moj Janjevac nije bio u trenici kad sam ga upoznala, dapače i više je nego u skladu s posljednjim trendovima.

Visok, zgodan, markantan, ma nisam ga mogla fulat te subotnje noći,
kad ja njemu isprva nisam zapela za oči.

Ne znam jesu li pomogli promili,
jer smo se na kraju ipak upoznali.

Javio se već drugi dan, ali me nije htio izvesti van.
Pozvao se u odaje moje, imajući na umu samo jedno što se radi u dvoje.

Iako nisam očekivala večeru uz svijeće, smatram da kućni posjeti
nakon 24h poznanstva nisu od neke sreće.

Rekao je da smo se očito shvatili krivo
i više se nije javio…

Prošlo je svega tjedan dana, kad je shvatio da
je možda ipak u pitanju jedna drugačija dama.

Pozvao me na kolače i bio umiljat kao malo mače.
Odlučih mu pružiti drugu šansu, jer nikad nije kasno za lijepu romansu.

Bližilo se ljeto, trebalo je skinut par kili,
pa nam kolači kao ideja više nisu bili mili.

I eto mene na Hvaru, srce ljeta, a na najsunčanijem otoku Lijepe naše pada kiša, valjda po prvi put u 100 godina! Ne ideš se kupat, nemreš se sunčat… ali zato možeš klopat, pit i shoppingirat, na ujedno najskupljem otoku na hrvatskoj obali.

Stojim priljubljena uz neki štand i gledam narukvice. Prilazi mi Lina i iz neba pa u rebra ispali:
– „ma znaš kaj ću ja tebi reć’? Ja mislim da je Janjevac – TAJ!“

– razrogačim oči čiji pogled sam po sebi nameće pitanje – dobro, KA’E S GLAVOM?!, no zaintrigirana tom njenom konkluzijom, znatiželjno odgovaram – „Kako to misliš i kako si molim te sad odjednom došla do tog velebnog zaključka?!“

– „pa gledam te s tim sanjarskim očima tu za ovim štandom i iako znam kol’ko voliš Hvar, isto tako znam da bi sad najradije bila s njim u Makarskoj i razgledavala njegove štandove! I ne samo to, ja vas već vidim. Ti voliš oblekicu i te sve điđe, ti bi s njim putovala, birala najbolju robu koju ne bi imala barem još 3 štanda pored vas. Ali pazi ovo, to nije sve. Zamisli kad uvedeš u Konjščinsku online prodaju i pošalješ na pol Dubrave prvi newsletter. Pa stara moja, nije to više samo ljubav, to je biznis, halo!? A on ziher ne zna sve te tvoje copywriting kapacitete i photoshop varijante. Ja mislim da bi ti njemu trebala izložiti taj plan i onda ti je to TO.“

Prasnemo u smijeh, mada šalu na-stranu, nije to uopće bila tako loša ideja. U svakom slučaju poduzetnička. A on je, eto, poduzeo sve da od toga ne bude – ništa.

Kiša lije ko iz kabla, u koferu nijedne majice s dugim rukavima, što je bila savršena isprika za uć’ u prvi butik i kupit novu krpicu koja mi je bila potrebna koliko i Eskimu frižider!

Upadamo u dučančić, a kad tamo, „susjed“ iz Konjšćinske. Neda mi vrag mira, krećem u istragu je’l ga poznaje. Kaže, zna ga iz viđenja. A tko će koga, nego svoj svoga. Potaknute Lininom biznis strategijom, krećemo u diskusiju oko robe i gdje se ide po istu. Kaže čovjek Firenca. Ne znam koliko me to je ili nije zapravo iznenadilo, ali mam sam si vizualizirala kako nakon uspješne nabavke, moj Janjevac i ja ispijamo cappuccino u jednom od najljepših dijelova Italije. No ta renesansa zbivala se očigledno isključivo i samo u mojoj glavi. Jer…

Sreli smo se ponovno kao stranci u noći,
kad nije očekivao da ću opet u isti klub doći.

Okružen ženama kojima se ne zna broj, shvatih
da taj čovjek nikada ne bi bio samo moj…

Stojim nepomično na podiju promatrajući igrokaz njega i njegovog harema, kad me odjednom prene glas prijatelja:

– „Dobro Dora, koga to snimaš?“
– „ma ovog u crnoj košulji!“ Odgovaram nabrijano.
– „a tko je taj?“
– „ma jedan Janjevac…“ (nostalgično)
– „ah ti Janjevci, stvarno su otrov za žene. Sa mnom ti je u srednju išao jedan, nema cure koja nije bila zaljubljena u njega“

Otpijem gutljaj i mislim si… e da je mom Janjevcu po jedna medalja za svaku ženu koju je zaveo i za svaki živac koji je meni digao… ma koji Tokio! Pa Olimpijske igre bi se 2020. održavale ravno u Dubravi!

 

Ali nije samo Dora Pandora pala na janjevačke čari. Ta posebna skupina iznimno rijetkih testosterona napala je i jače od mene. To je virus od kojega obolijeva svaka 3. žena u Hrvatskoj – not. Malo se šalim, no činjenica je da sam se vrlo često našla u situaciji čuti priču o famoznim Janjevcima, ali i njihovom specifičnom načinu života, u kojem je nažalost žena ta koja izvuče deblji kraj.

Ili barem tako kažu.

Vidjela sam more tuge u očima njihovih žena, kao i u onima s kojima su ih varali. Ne sudim, ne osuđujem, jer na kraju dana svaka ptica svome jatu leti. No živjeti u „zlatnom kavezu“ gdje te se ne pita puno, a sluša samo onda kad to NJEMU odgovara, život je na koji bih teško pristala.

Zadrto? Licemjerno? Pomalo. No, što je to onda u njima tako privlačno?

Možda činjenica da im je obitelj svetinja. Rekla bih da su onaj kalibar frajera gdje se itekako zna tko u kući nosi hlače. A upravo toga danas nedostaje… jer smo se mi sjetile biti tako prokleto samostalne i neovisne! Ma znaš što? Oni su MUŠKO! Likom i djelom.

Ponekad mi se čini da su žene zaboravile kako je zapravo toliko dobro biti jednostavno i samo – žena.

Ruku na srce, sve mi možemo same i možemo to bez pomoći muške ruke, ali nema ljepšeg osjećaja od onog, kad si ti pored njega ono malo ranjivo stvorenje, koje zna da mogu sijevati munje i padati sjekire, ali on je tvoja stijena. Tvoj oslonac. Bezuvjetna sigurnost.

E, to su Janjevci, rekla bih… i stvarno im je teško odoljeti, naročito onima koje su iznimke koje potvrđuju pravilo, kao primjerice ovaj „moj“. Njemu je skoro 4 banke, a vjerovali ili ne, taj se nije još oženio i koliko zna, nema djece. Nisam ga imala prilike bolje upoznati i možda doživjeti full Janjevo experience, ali on je bez daljnjeg – čarmer s pokrićem.

Svatko ima neku manu, a on ima mene.

Ali ima i taj osmijeh iza kojeg stoji neopisiva ljubav prema životu. On ga cijeni, on ga voli, on ga živi – punim plućima.

I dok jedni Janjevci osvajaju medalje na Olimpijadi, drugi osvajaju, ali i slamaju ženska srca. Čini se da stvarno pucaju iz svih oružja, ali srećom, moj mene nije pogodio.

Samo okrznuo, dovoljno da se osmjehnem svaki put kad ga se sjetim…
ili sretnem…
jednom nogom tu, drugom prema izlazu…