14. veljače – za neke samo još jedan datum u nizu, a za neke dan kada će posebno obradovati / iznenaditi ili razočarati svoju (bolju) polovicu.

Obzirom da i ove godine 14.2. pada na subotu, taj dan za mene puno znači, jer ću se kao i svake druge subote moći naspavati, a onda kad se probudim poželjet ću sretan rođendan svom najboljem prijatelju Vicku, koji ga ne slavi već godinama. Toliko o mom Valentinovu, koje mi eto ipak svake godine uspije izbit pare iz džepa, jer kad i nemam svoju lošiju polovicu, imam Vickov ročkas. Čak mi je palo na pamet da ga ove godine razveselim karnevalom u Veneciji, ali kaže da mu nije napeta, tako da kako stvari sada stoje nebu dobil niš’ (jer se poklonjenome konju u zube ne gleda – iako ja uvijek uspijem pronaći neki karijes). Za razliku od njega, meni je Venecija strašno napeta i iako sam je posjetila već jedno sedam puta, mogla bih još barem sedam. Slažem se s nekim izjavama da je jedan od najromantičnijih gradova na svijetu, a obzirom da sam ja jedna izuzetno romantiš osobica, ne bih imala ništa protiv da me se za Valentinovo počasti upravo jednom vožnjom gondolom i razveseli nekom narukvicom iz mog omiljenog dučančića s nakitom koji se nalazi odmah ispod Karlovog mosta.
(da, ovo je input za sve moje tajne obožavatelje koji nemaju ideje kako me iznenaditi i koji isto tako moraju znati da od nakita jedino volim narukvice)

Kad smo već kod gondole, vratimo se “par” godina unazad, kad je Pandora imala jedno 19 i iznenadila (po običaju ONA NJEGA) – svog mužjaka i odvela ga povodom Valentinova u Veneciju. I Pandora je, jasno, htjela romantičnu vožnju kanalima, no tko je Gec (mužjak) da joj to ispuni. Gec je zato imao drugu ideju u glavi i Bogu hvala da jest, jer da je pristao na Pandorinu, ostali bi gladni i žedni. Došao je do računice kako je tih 100 eura koliko je tada koštala vožnja, bolje uložiti u romantični ručak, a Pandora više od bilo kakve vožnje, pa i one adrenalinske, voli fino papati. Tako smo se ubrzo našli u jednom zgodnom restorančiću s pogledom na most, ljude, maske, golubove i uživali u vinčeku, opijeni ljubavlju.

No, osjetila je Pandora što znači i Valentinovo iz Ulice brijestova i kako ga provesti na najgori mogući način. Vratimo se još malo unazad, kad je Pandora još išla u srednju školu i prohodala s prvim dečkom, kojeg je te godine upoznala na skijanju. Bio je izuzetno zgodan, ali pravi mamin i tatin Golden boy, kojeg biste lako zamijenili s ljepotanom iz neke američke teen serije. Iako sam potajno čeznula da me moj prvi ne-imaginarni dečko iznenadi makar jednom ružicom (I TO NE CRVENOM!), odlučila sam ne dramiti ukoliko se uopće ni ne sjeti da je Valentinovo i što sve to podrazumijeva – bar u mojoj glavi. Ah, my sweet 16.

Ja sam za svaki slučaj njemu kupila šalicu oslikanu s dvije zagrljene žirafe. Par dana prije Valentinova nazvao me objašnjavajući kako su već svi restorani puni, kako nigdje nema mjesta i da nam je jedina opcija pridružiti se njegovom najboljem frendu i njegovoj curi. Jedini uvjet koji sam ja imala bio je da može sve, osim „dejt u četvero“, jer ipak je to bilo naše „prvo Valentinovo“.

 

14.veljače 2004. – II.gimnazija – mali odmor – predzadnji sat. Zove mene moj Golden boy i bez imalo ustručavanja zapovijeda da moja pojava markira zadnji sat, ode doma i spremi se, jer je njezin dragi dječak vodi na večeru s njegovim prijateljem i njegovom curom – kršeći time jedini uvjet koji mu je Pandora postavila po pitanju proslave „Dana zaljubljenih“.

Željna proslavice, prešla sam preko toga, pobjegla iz škole i požurila doma kako bih se spremila za večeru. Obzirom da nisam znala gdje idemo, odlučila sam se odjenuti neutralno, odnosno ne presvečano, tim više da me drugi par ne gleda kao da sam s Marsa pala ukoliko završimo u McDonald’su gdje će nas oni iznenaditi s igračkama iz Happy Meal-a.

Golden boy je i inače većinu vremena bio namrgođen, depresivan lik kojem si teško mogao izmamiti osmijeh na lice, a kada je konačno tu večer došao po mene, nisam bila sigurna je li to on ili onaj štumpf „mrzim sve!“ Prije večere sjeli smo u jedan cocktail bar na Maksimirskoj, kako bi pričekali drugi par. Promatrajući ga onako nervoznog i živčanog, pokušala sam na sve načine doznati što nije u redu i zašto je tako loše volje. Nakon mog podužeg davljenja da mi objasni kaj ga mori, konačno se izjasnio da ne može vjerovati kako sam se obukla?!?!?!

Da se razumijemo, nisam ja nikakva modna ikona, ali nisam ni maca s placa iz Donjeg Čutkovca. Činjenica je da kad si u pubertetu nisi baš svoj, a kad pogledaš svoje stare fotke i modu 90′, misliš kako nisi bio točan, pa se križaš lijevom i desnom, pitajući se KAE bilo S GLAVOM?! No to u ovom slučaju nije bio slučaj. Na sebi sam imala prekrasnu novu vestu, hlače i na nogama štikle koje nosim od kad sam prvi put prohodala.

U taj tren stigli su njegovi prijatelji, a mi smo se ustali jer sam ja zahtijevala da me onda odveze nazad doma da se presvučem – #najvećaživotnagreškabr1. Gledaju nas u čudu gdje sad pak idemo, a Golden boy im objašnjava kako je Pandora upravo došla iz škole pa se nije još stigla presvući. Eh, da mi je bila ova pamet, pa da mu u najmanju ruku opalim jednu trisku, polijem koktelčićem i zauvijek se okrenem na peti.

Kad bolje razmislim, upravo taj način bi odgovarao tadašnjim godinama, jer danas teško da bih imala posla s nekim tko bi mi diktirao kako da se oblačim, pa čak i da imam potrebu nosit prepeličja jaja na glavi. Ali čovjek uči dok je živ, a žene vjerojatno i post mortem.

Vraćam se doma, mama me blijedo gleda jer preokrećem ormar naglavačke i istovremeno je molim da me ništa ne pita. Vraćam se u auto u ulozi Transformera i konačno dobivam ono što svaka žena treba čuti odmah i po nekoliko puta u danu –„Predivna si“ (ili tako nešto u tom stilu). Ok, Golden boy se konačno nasmiješio – mali korak za čovječanstvo, velik za Pandoru.

 

Konačno stižemo u restoran, kao neki „bitni“, a Golden boyu ponovno izbijaju sijede gledajući me kako jedem. Naime, od malih nogu jedem kao da sam ljevakinja i držim beštek obrnuto – tako da viljušku držim u desnoj ruci, a nož u lijevoj (znam da sad to pokušavaš imaginarno izvesti, no pusti sad beštek). Osim što me doslovce secira pogledom, tenzije su toliko jake da mu čak i prijatelj govori „Dobro daj pusti curu da jede na miru“.

Mislim da sam tada prvi i zadnji put u životu čula sve što jedna žena treba znati o felgama. Odlazim s prijateljevom djevojkom na toalet, a ona odmah ispali „ti si bila već sređena kad smo mi došli po vas, tebe je on potjerao doma da se presvučeš – jel’ tako?“. To je sad već bio nagovještaj da sam očito u vezi s latentnim psihopatom.

No, želja da provedem svoje prvo Valentinovo, onako kako sam si ga ja u glavi zamislila, bila je jača i od njegove dijagnoze.

Hm, tko je tu onda zapravo bio lud – on ili ja? Kad se večeri polako bližio kraj, ponadala sam se kako je konačno došlo samo naših 5 minuta. Dječaci su podmirili račun, a onda je Golden Boy zamolio Maju da me odbaci do grada jer on i njezin dečko idu negdje dalje – bez nas – na Valentinovo. I eto mene u novom scenariju, gdje sam k’o napušteno štene završila u klubu, gdje su me čekale moje solo frendice naslađujući se kako to izgleda Valentinovo kad si u vezi… s kretenom …

ps. Da, naravno da mu je bilo krivo kad sam mu onako filmski izvadila šalicu iz torbe, gurnula mu je pred nos, zalupila vratima od auta i pozdravila se sa: „Sretno Valentinovo i tebi!“

Trebalo je mnogo godina da netko makne s mene prokletstvo Valentinova iz horrora, a onda je došao moj Bubi (mrvica od 2 sa 2) i priredio mi Valentinovo na steroidima. To je jedan od rijetkih, ako ne i jedini muškarac u mom životu koji je jako dobro znao što volim, u čemu uživam i koje me sitnice najviše vesele. Isto tako je znao da više od svega volim slatka iznenađenja i da sam u duši veliko dijete, tako da su igračke neizostavni dio priče kada se radi o darivanju Dore Pandore…

Te godine je Valentinovo padalo na petak i Bubi je već ujutro došao po mene. Na suvozačevom mjestu me dočekala roza kutijica u kojoj se nalazio rozi plišani medo …KAKAV KLIŠEJ! Oooo da, ali neki klišeji jednostavno nikad ne izlaze iz mode, naročito ne onda kad ste zaljubljeni do ušiju, imate dvadeset i kusur godina, a roza vam je još uvijek najdraža boja. Truć-bluč-smuč. Potom smo otišli do dućana u kojem je Bubi kupio sve sastojke za skuhati mi jedno od mojih omiljenih jela. Nije važno što je Bubiju bolje da se, baš kao i ja, mani čorava posla, važan je trud, volja i želja da razveseliš osobu koju voliš.

Nakon što smo pojeli njegov home-made specijalitet i popili butelju vina, došla je na red nova vrećica, a u njoj Disneyjev crtić Knjiga o džungli i roze čarapice koje dan danas nosim jer su mekane i tople. No ni to nije bilo sve… Ne, nisam uz čarape dobila i besplatan set noževa, nego smo odlučili prošetati gradom, a onda me Bubi molio da pričekam 10-tak minuta dok skokne nešto obaviti. I eto njega s kutijom od Šekoranje (mog najdražeg cvjećara), u kojoj je se nalazio cvjetni aranžman posipan trešnjama…

Ruku na srce, kakvo bi to bilo Valentinovo bez cvijeća? Iako je Bubi jako dobro znao da Pandora ne voli crveno, objasnio je kako je Valentinovo ipak u znaku crvene boje, te da sigurno neću ostati razočarana kad se cvjetovi otvore. I zaista, nikad do tada nisam vidjela čudesniju biljku. Mislite da je Bubi na tome stao? A ne, ne… Poslije Šekoranje je uslijedila još jedna vrećica, a u njoj kutijica u obliku medvjedića, a u kutijici… PRSTEN!!!!

..neeee, nije to bio THE PRSTEN, to je bio prsten kojeg je on kupio prvog dana kad smo se upoznali, znajući da će ga za 6 mjeseci gledati na mojoj ruci. Neću vas lagati, ja sam se od jutra potajno nadala da ću se upravo za Valentinovo i pola godine naše veze konačno dočepati tog malog “dragulja” o kojem maštam od kad sam ga prvi put spazila, no takve stvari ja jednostavno odbijam kupiti sama sebi. Zašto?

Vrlo jednostavno – jer jedino tako mogu stvarima dati vrijednost… Priznajem, jesam svraka i volim sve kaj blešći, ali ideja o tom prstenu je meni predstavljala nešto sasvim drugo do ukrasa na ruci…

Za mene je on značio isto što i Frodu njegov. Ali dok se Frodo svog htio riješit u čak 3 nastavka, ja sam na svoj reagirala kao i Gollum kad ga je prvi put ugledao:

MY PRECIOUS!

Šalu na stranu, prsten smatram simbolom povezanosti, a pretpostavljam da se iz istog razloga razmjenjuje i na vjenčanju. Duboko ganuta iznenađenjem, lijem suze radosnice, a u posljednjem činu Bubi vadi iz kaputa karte za kino u kojem igra PS. I love you…

Osim što sam bila u transu od svega što mi je toga dana priredio, najviše me usrećila spoznaja da pored sebe imam čovjeka koji je znao za moje Valentinovo iz Ulice brijestova i koji se svim silama potrudio da mi izbriše ružno sjećanje, te zauvijek ostavi svoj trag i lijepu konotaciju na spomen Valentinova. Tog čovjeka već godinama nema u mome životu, ali dan danas sam mu zahvalna na ljubavi koju mi je davao…

i to ne samo toga dana…

Od tada me zaista nije briga za Valentinovo i jesam li solo na taj dan i ako nisam kako ću ga provesti. No to ne znači da ću zauzeti stajalište kako je to čisti konzumerizam, komercijala, podvala industrijskih magova i slično, jer rekla bi moja mama – bolje da nestane sela, nego običaja!

Pa nisu Valentinovo jučer izmislili!

Foto: Screenshot Youtube – Milka – usudi se pokazati nježnost

Naravno da će trgovci takve dane u godini iskoristiti u vlastitu korist baš kao i sve ostalo u čemu vide mogućnost zarade, no ja zaista ne vidim ništa loše da npr. kravica Milka zbližava ljude i promiče ljubav kroz svoju čokoladu. U tom slučaju je ista stvar i sa Božićem, jer iza najljepših božićnih reklama stoji Coca-Cola i djedica u crvenom kaputu, a Božić je prije svega rođendan maloga Isuseka i spomen na štalicu koja je simbol obitelji i skromnosti, pa ga svejedno slave i antikristi jer im se valjda dopada kak’ to sve tak zgodno i lijepo izgleda kad se dočekuje Svijetlo Svijeta.

Kako ne bih previše skrenula s teme, moja je poanta da podržavam slavlje i obilježavanje svega što ima pozitivni predznak, a Valentinovo ga definitivno ima, čak i onda kad niste u vezi. Tko vam garantira da recimo netko baš u čast Svetom Valentinu neće organizirati neku zabavu, na koju ćete vi možda doći sasvim slučajno i upoznati čovjeka ili ženu svog života. (Nije da se već nije dogodilo) Ja jesam klasa optimista i neizlječiva romantičarka, no takve se stvari dogode stvarno onda kad se najmanje nadaš…

Danas je sve moguće, pa i kupnja Ulice na Mjesecu… barem mi tako kaže kolega koji je eto upravo to poklonio svojoj djevojci za Valentinovo prije nekoliko godina. Ideja me izula iz cipela, jer ja volim sve što je originalno! Nebitno što i kako, bitna je činjenica da je netko proveo vrijeme razmišljajući kako iznenaditi voljenu osobu i kako joj darovati nešto što joj nikada ne bi palo na pamet.

Drage moje dame, priznajte – koliko vam je frajera do sad „skinulo zvjezdica“ s neba, a koliko od njih darovalo vlastitu ulicu na Mjesecu? Moj kolega je stvarno pravi Starfucker, ali je ujedno i Bosanac pa ne čudi da ima osjećaj za feeling kad su žene u pitanju.

I dok jedni vole do mjeseca i natrag, drugi poklanjaju „pomlađivanje vagine“ iliti labioplastiku. Tako je, i to imamo na meniu ovog Valentinova. U nekim poliklinikama možete ugovoriti ovaj tretman, koji će zasigurno biti savršen poklon… komu / čemu?!

Nebitno.

U svakom slučaju, bili zaljubljeni ili ne, sami ali slobodni, zauzeti ali sretni, želim vam svima od srca SRETNO VALENTINOVO, puno ljubavi, zdravih odnosa, sretnih veza i brakova, osmijeha na licu, čokoladica i iskrica u očima. I ne želim vam leptiriće u trbuhu. Želim vam čitav mali ZOO! No od svega navedenog, želim da volite i budete voljeni…

— do mjeseca i natrag…